O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

1. studenoga 1991. u vrijeme najjače dušmanske agresije na Hrvatsku, patrijarh Pavle piše ovo sramotno pismo

1/1
1. studenoga 1991. u vrijeme najjače dušmanske agresije na Hrvatsku, patrijarh Pavle piše ovo sramotno pismo
1. studenoga 1991. u vrijeme najjače dušmanske agresije na Hrvatsku, patrijarh Pavle piše ovo sramotno pismo
Objavljeno: 01-11-2023

OTOČAC - Na današnji dan 1. studenoga 1991. objavljeno je pismo koje je patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Pavle uputio lordu Peteru Carringtonu, tadašnjem predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. A bilo je to strašno vrijeme najžešćeg rada, kada su srbijanski i srpski dušmani razarali Hrvatsku. Vukovar je nemilosrdno razaran tisuća granata i u zebnji su preživjeli iščekivali pokolj. I drugi hrvatski gradovi su bili pod neprestanom paljbom, Otočac također, ne može se to tek tako lako zaboraviti. Tko je preživio taj pakao, taj ne zaboravlja lako, a ni ne oprašta olako. Hrvate je čekala neizvjesna budućnost.

Baš u takvoj situaciji list Pravoslavlje je u broju od 1. studenoga 1991. objavio patrijarhovo pismo. A što piše taj „časni“ patrijarh? U pismu poziva na izdvajanje „srpskih krajina“ iz te „nove Nezavisne Države Hrvatske“, te jasno ističe na nemogućnost suživota Srba sa Hrvatima, što je bila velika sablazan i potpuno suprotno Isusovom duhu i duhu evanđelja. Da ne bi lagala koza, ne će lagati rog:

Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njezinog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njezina preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.

Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije…

Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati. Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima.

Eto, tako je pisao svijetu „časni starina“, da je danas živ vjerojatno bi papa Franjo s njim sasvim ugodno ćaskao i divio se njegovom ekumenizmu i njegovoj mudrosti i svetosti.

M.K.

 

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom