OTOČAC – Prošlo je već podosta godina, na današnji dan umro je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Bilo je to vrijeme kada oslabljen bolešću nije mogao kontrolirati sve što se u državi događa, što su mnogi oko njega i u državi iskoristili i sve te negativne (ružne) stvari kasnije su pripisane njemu.
Uslijedilo je natjecanje tko će više umanjiti njegovu ulogu u stvaranju suvremene hrvatske države, krenula su ismijavanja, prostački vicevi političkih pigmaliona koji su sebi umislili da su veliki i značajni, odnosno da će omalovažavajući Tuđmana izrasti u političke gorostase. Naravno da se to nije dogodilo, nije ni moglo, beznačajnici su ostali – beznačajnici, ma koliko se upirali da ga dosegnu i prestignu.
Kako vrijeme prolazi, tako Tuđman sve više dobiva u hrvatskoj historiografiji, i ne samo u hrvatskoj, svoje pravo mjesto. Bio je čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu i stvorio je hrvatsku državu. Neki će odmah graknuti da to jedan čovjek ne može učiniti, točno je, ali trebalo je u to neko grbavo i opasno vrijeme imati snage, odlučnosti i velike političke mudrosti povesti hrvatski narod u slobodu, on je to učinio, oduprijeti se jugoslavenskoj odnosno velikosrpskoj politici, on je to učinio, oduprijeti se u nametnutom ratu i osloboditi zemlju, on je to učinio, dobiti međunarodno priznanje zemlje, on je to učinio… I mnogo toga drugoga.
E sada, za sve ono što nije bilo dovoljno dobro, a što se Tuđmanu pripisuje i za što se na njega baca ljaga, postavimo svi skupa sami sebi jedno jedincato pitanje – a što smo to mi, kao pojedinci, učinili da se to ne dogodi?
Franjo Tuđman je bio, ostao i jest povijesna veličina hrvatskog naroda. On je (simbolički) spomenik, a svaki spomenik ima svoje – golubove. Spomenik je spomenik, a golubovi su golubovi i znaju činiti samo to - što čine.
M.K.
PRINT
