OTOČAC – Stare fotografije otočke crkve Presvetog Trojstva, objavljene na Facebooku, privlače veliku pozornost korisnika društvenih mreža. U pravilu su komentari dobri, pozitivni, fotografije kod ljudi vraćaju sjećanja na nekadašnja vremena, na mlađe dane, na poznanstvo ljudi od koji mnogi više nisu među nama (nego na nekomu boljem mjestu).
Fotografije nekadašnje freske, koja je još iz vremena Prvoga svjetskog rata bila na bočnoj strani „šekristije“, osobito su pobudile razne komentare, prvenstvo komentare žaljenja što je ova freska uništena u nepovrat. A uništena je 15. rujna 1991. kada je zapaljena crkva (znamo tko je to učinio, naravno), kada je krovište izgorjelo, a vlaga i kiša su učinili svoje, nalič na „šekristiji“ je otpao, a s njim i freska. Prigodom obnove crkve nije ništa drugo preostalo već nanijeti novu žbuku i pobojati ju. Tako je i učinjeno.
A nekadašnja freska je dušu dala za sva značajnija fotografiranja kod crkve. Nema te prve pričesti ili „berme“, a da se pred njom nije fotografiralo. Bila je ona kao neki zaštitni znak i crkve, bome i cijelog Otočca.
Sada se postavlja pitanje može li se tu nešto učiniti? Može li se freska obnoviti? To pitanje smo postavili nadležnima u Konzervatorskom odjelu u Gospiću, želeći čuti njihovo mišljenje s obzirom da osim nekoliko fotografija od freske nije ništa očuvano. Odgovor je bio pozitivan, da, fresku je moguće faksimilno obnoviti da crkva Presvetog Trojstva povrati svoj nekadašnji izgled, tim više što je to u Gackoj, Lici i Krbavi (moguće i šire) jedina crkva s vanjskom freskom. Dakle, konzervatori se ne bi protivi obnovi freske.
Dobra vijest, samo tko to može učiniti i koliko to košta? Doista, raspitali smo se na Likovnoj akademiji u Zagrebu i dobili neka imena slikara koji se bave freskarstvom, dakle ima stručnjaka koji to mogu obaviti. Sa stručne i umjetničke strane to ne bi smjelo predstavljati neki problem. Dolazi se do onoga drugog pitanja: koliko to košta? Na to pitanje nema decidirana odgovora, puno je tu posla, potrebna je skela, potrebno je prirediti žbuku, potrebno je obaviti slikanje, a sve to ima svoju cijenu. Koju?
No, da bi se stvar pomakla s mrtve točke valjalo bi istražiti i taj „profani“ dio posla, doći do aproksimacije troškova, a onda krenuti u prikupljanje sredstava.
Lijepo rečeno, samo imamo li u Gackoj i Otočcu volje i snage za taj čin? Naši predci, za vrijeme trajanja Velikoga rata, imali su tu snagu i taj naboj. Možemo li cijelo stoljeće nakon toga biti barem na njihovo razini?
M. Kranjčević
PRINT
