OTOČAC – Prigodom uređenja okoliša crkve Presvetog Trojstva u Otočcu našlo se mjesta za staro razbijeno zvono ove crkve. Čak je za njega u travnatoj površinu uz samu sakristiju betonirano postolje, na njega postavljeno to zvono da svjedoči o nekima ružnim vremenima kad je nečovjek u mržnji na sve katoličko i hrvatsko zapalio u Domovinskom ratu ovu crkvu, u požaru stradala su, pala i razbila se i tri zvona Presvetog Trojstva.
Da se podsjetimo, bilo je to 15. rujna 1991. godine, bilo je to pakleno vrijeme kada se po Otočcu, i ne samo po Otočcu nego po cijeloj Gackoj, pucalo iz svih sredstava, osobito iz otočke kasarne imena „Vlado Četković“. Dobri poznavatelji vele da su uzrok požara na krovištu crkve bili fosforni (zapaljivi) metci, da su „odaslani“ iz spomenute kasarne, a kako vatrogasci nisu mogli gasiti, crkva je planula i sve osim zidova je izgorjelo.
Evo kako je novinar Milan Jurković poslao iz Otočca izvješće hrvatskima medijima toga kobnog dana: Puca se iz svih artiljerijskih oruđa, tenkova i haubica. Žrtve ove vatre su u najviše slučajeva civilni objekti i ono što je najtragičnije župna crkva Svetog Trojstva pogođena je sa dva topovska projektila. Prvi je napravio ogroman otvor od desetak kvadratnih metara na krovištu lađe crkve, a drugi je raznio – u doslovnom smislu riječi – zvonik. Crkva je u svojoj dugoj povijesti prvi put gotovo uništena. Šteta na stambenim objektima je ogromna, jer se puca s topovima velikog kalibra, a u više navrata Otočac su nadlijetali vojni zrakoplovi. U zadnjem naletu izbacili su dvije bombe. (…)
Radi istine valja reći, i ponoviti, da ovo nije bio prvi napad na ovu crkvu, prvi požar izazvan je napadima t. zv. JNA i odmetnutih domaćih Srba još 25. kolovoza 1991., no požrtvovnošću vatrogasaca taj požar je ugašen.
Jačina požara bila je tolika da su nosači zvona popustili, zvona su pala i od pada napukla, sva osim onoga najmanjega. Nađena su na zgarištu u crkvi kada je narod odlučio počistiti ruševinu od crkve. Najveće zvono i ono drugo po veličini je nađeno, treće zvono se vjerojatno raspalo, dok je ono najmanje prošlo eto nekim čudom neoštećeno.
Pametni ljudi su odlučili sačuvati oštećena zvona. Čak su bila postavljena tamo kod križa izrađena od tenkovskih (topovskih) čahura (što je jedinstveni primjer ovakva križa), no zla ruka je došla i pod okriljem noći pokušala ukrasti zvona. Ono manje su i ukrali, ovo veće nisu mogli, bilo im je valjda ipak preteško, a razbiti batom ga nisu mogli jer bi se čulo. Otočki župnik ga je ujutro našao na ulici koja vodi prema Domu zdravlja. Policija se angažirala ne bi li pronašla tata i lopova, no rezultati su bili nikakvi. Vjerojatno je to zvono završilo na nekom otkupu sekundarnih sirovina.
Eto, to je samo djelić priče o spaljenoj crkvi Presvetog Trojstva u Domovinskom ratu i o pokušaju da se zaštiti memorija hrvatskoga naroda u Gackoj, kroz jedno zvono, od svakakvih i nedobronamjernih interpretacija i relativiziranja svega i svačega, naravno na njegovu štetu.
M. Kranjčević
PRINT
