ŠVICA – Pušćalo vodu u Švicu! To je proletilo ne samo selon, van svudaj okolo naokolo konda na vražju trubu razglasilo. Čudo, voda teče! Pa nako kase čovik malo i porazmisli i je čudo, kad god vodu u Švicu pušćidu to je pravo pravcato – čudo. Za sve 'ne ki su to već stotinu puti vidili, a kamoli za 'ne ki to prvi put gljedadu.
I žalidu. Kako nejdu žalit kad samo vididu ča in je oteto, ča in je oduzeto, bez česa su ostali, ča su mogli bit, kakova in je tica mogla pivat. Bilo je i 'ni ki imadu vrimena pa su čekali da voda dojde, neki ispod samoga slapa, neki gori kod mosta. To se lipo vidi kako ta vodica lagano teče, kako se ražljiva i preko slapa piša konda je ki kakovin lončićen ljiva, a unda sve jače i jače, sve dok slap ni' postal uno ča je oduvik i bil, bel i bučan, pun pine i kapljic vode.
Al ne samo veliki slap, ražljiva se voda i nudaj kadi su negda bile stare malenice, mali potočići tečedu i gredu nekudaj u Dolnje švičko jezero, namo kudaj su vajk tekli.
I čin pukne glas da je voda u Švicu pušćana, tote ti je man vrpa naroda, gljedadu, slikadu, slikadu se, ne moredu se naužit toga ča pred sobon vididu. A vididu samo nešto od noga ča je negda Švica i njezina Skela bila. Samo nešto.
E tako ti je to kad čovik nešto zaneredi. Sase divani o nekvoj centrali u Kosinju, dajdu se kopat novi tuneli i kanali, da će se proširevat Gusić polje. A ča je tote sa Švicon, a?
M. Kranjčević
PRINT
