Iako su to mnogi od nas zaboravili, treba podsjetiti da je vuna itekako korisna, tako da umjesto da nakon šišanja ovaca završava na otpadu, vunu pojedine osobe i dalje čuvaju od zaborava i pridaju joj veliki značaj. U udruzi „Gačanka“ u Otočcu skupina žena entuzijasta sa minimalnim mogućnostima, nastoje ponovo potaknuti oživljavanje tradicije i poslove za ponovnu uporabu vune. Skupljanje vune, čišćenje, pranje, češljanje (gardašanje) te uz jednostavnu preradu ili doradu vune „Gačanka“ je pokazala što sve s vunom može, za što nisu izostala hvale vrijedna priznanja.
Zahvaljujući Dragici Rogić predsjednici udruge „Gačanka“ koja uz nekoliko članica udruge samozatajno „otkida“ zaboravu dio povijesne tradicije i daleko od očiju javnosti provodi poslove koji su nekada bili dio svakodnevnice, vuna postaje itekako vrijedna i tražena sirovina.
Od samih početaka čovječanstva, ovčja vuna bila je cijenjeni materijal. Nakon što je u tekstilnoj industriji uglavnom zamijenjena umjetnim materijalima, vuna je u suvremenoj Hrvatskoj postala, htjeli mi to priznati ili ne otpad. Ipak,vuna iz dana u dan postaje sve više traženi materijal, a da je to tako iz dana u dan svjedočimo na raznim manifestacijama kada se izlažu tradicijski proizvodi među kojima najvažnije mjesto zauzimaju proizvodi od vune.
„Točno je da vuna postaje sve traženiji materijal. Spomenula bi tek nedavnu emisiju na „Dobro jutro Hrvatska“ u kojoj smo govorili kako u udruzi iskorištavamo vunu, što je itekako naišlo na veliko zanimanje. Nas nekoliko okupilo se i uhvatilo posla u pripremi ošišane vune koja će nam poslužiti za ovu radnu sezonu u udruzi, je radimo na nekoliko projekata u kojima je osnovni cilj iskorištavanje vune i primjena vune u suvremenom životu“ – kaže Dragica Rogić.
Dodaje da kako se vuna ne smije prati na rijeci su radile u koritu u čistoj vodi i sušile na mrežama kako bi bila što mekanija i sačuvan lanolin koji vuni daje pravu kvalitetu. Ni visoke temperature nisu Dragicu, Miru, Marijanu i Sabinu spriječile da prione poslu i operu 40 kilograma zamazane vune i nakon itekako zahtjevnog posla dobiju 20 kilograma oprane vune koja je spremna za daljnju upotrebu. Koliko je ovaj posao neobičan, moglo se vidjeti prilikom pranja vune kada su brojni prolaznici zastajkivali i zapitkivali što se to radi, kako se radi, a nije ni izmaknula pokoja fotkica, jer ne pere se vuna svaki dan. U šali ne prekidajući posao pranja vune, vrijedne gačanke samo su nam u prolazu dobacile: “Eto, vidiš kako se to radi, zaustavi vrijeme fotoaparatom, rijetko ćeš gdje ovo imati priliku vidjeti“.
Učinjeno, zabilježeno, od zaborava sačuvano, barem tekstom i fotografijom.
Dražen Prša
PRINT
