LEŠĆE – Nema prirode koja nije lijepa, lijepa je ledena pustinja, lijepa je pješčana pustinja, lijepa je prašuma, lijepa je tundra, priroda je sama po sebi lijepa i neprimjereno bi bilo kazati da je neki kutak Kugle zemaljske ljepši od onoga drugoga. Naravno, to vrijedi samo u slučaju iskonske prirode, ne i one koju je čovjek nagrdio ili devastirao, takva „priroda“ nije i ne može biti lijepa.
No ima nešto što kod čovjeka izoštrava taj osjećaj za prirodnu ljepotu, ali isto tako i ono nešto što otupljuje isti osjećaj. Reklo bi se da kada čovjek duže boravi ili živi u nekom prostoru, u prirodi, da ona njemu postaje svakidašnja, nekako obična, ni po čemu posebna i drugačija. Opet, kada čovjek zađe u neki drugi kutak prirode, ondje gdje nije, ondje gdje često ne boravi, njegova čula za lijepim su izoštrena i on zamjećuje mnogo te ljepote koju domicilni žitelj ni ne primjećuje. Ništa neobično, dapače.
Uzmimo kao primjer Nacionalni park Plitvička jezera, njegovoj prirodi se svi dive, od domaćih pa do gostiju iz najudaljenijih krajeva Zemlje. Priroda je tamo toliko sebe dala, oplemenivši se vodom, kao rijetko gdje. Ali oni ljudi koji stalno žive i rade u tom parku, njima je to postalo posve uobičajeno, redovno, ničim posebno, a kao šarmantan primjer neka posluži komentar jedne žiteljke na Mukinjama koja je kazala „da što tamo ima biti lijepo, kad se ustane gleda u šumetinu, kad se vrati s posla gleda u šumetinu, a šumetina k'o šumetina“. Nije joj za zamjeriti, vjerojatno bi se mnogi s njom odmah zamijenili, ali ne bi se trebalo začuditi da bi i oni za nekoliko mjeseci ili godina došli na posve istu retoriku.
E sad, to „lokalno sljepilo“, koje je imanentno svima lokalnim žiteljima, i nije im nikakav prigovor, doista „djeluje“. Ono je poput nekog regulatora valjda da bi se moglo normalno živjeti i normalno funkcionirati. Evo, ovih nekoliko fotografija snimljeno je ovih dana na Vrilu Pećina u Lešću, upravo tamo gdje je smješten Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda. Zanimljivi motivi, vjerojatno. Ali kad se opet vratimo na „lokalno sljepilo“, domicilni žitelji uzimaju ovo vrilo zdravo za gotovo. Pred nekih sada možda i desetak godina kada je baš na ovom vrilu bila priređena jedna oveća manifestacija pod nazivom Dani Gacke, na koju se odazvalo mnoštvo ljudi iz cijele Hrvatske, mnogi su bili očarani. Čime? Vrilom? Ma da i tim, ali su bili očarani – bojama. Kakvim sad bojama? Boje kao boje, što tu ima biti posebno. Jedan gost iz Slavonije se začudio našem čuđenju, gotovo pa se uvrijedio, rekavši „nigdje toliko tonova i nijansi zelene boje ne vidjeh kao ovdje“. Tonova i nijansi zelene boje? Da, upravo tako, zelenila ima posvuda (osim pustinjskih zelenilom škrtih predjela), zamijetio je taj Slavonac dobro - na prostoru Gacke ima toliko nijansi zelene boje. On je to vidio, mi smo bili „slijepi“ kraj zdravih očiju. Zato valja uvijek pozvati nekoga sa strane, tko ovdje trajno ne živi, tko nije „izgubio“ osjećaj za ljepotu prirode, kako bi mogao kazati i ukazati na ono što nam svakodnevno promiče nezamijećeno ispred očiju. To svakako može pridonijeti pravoj valorizaciji svakog prostora, pa i prostora same Gacke.
M. Kranjčević
PRINT
