OTOČAC - U Zagrebu je u svom domu na Veliku subotu u 74. godini života ovu „dolinu suza“ napustio akademik Slaven Barišić. Bio je to velikan hrvatske znanosti, istaknuti hrvatski fizičar, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, ali ništa manje i velikan hrvatskoga domoljublja. Mnogi čitatelji ovoga članka će se upitati zašto na stranicama portala ovaj nekrolog? Što to Slaven Barišić ima s Otočcem? Pa ima, vrijedilo je ovu planinu hrvatskoga domoljublja i ljudskosti upoznati i biti počašćen samom tom činjenicom, i na određeni način zahvaliti mu na učinjenomu.
Tamo, sada već dosta davne godine, mislimo da je to bila 1996., u Otočcu je pokrenuta inicijativa da se osnuju dvije visoke škole, visoka upravna i visoka poslovna škola. A da bi se to ostvarilo, bila je nužna suradnja s Pravnim i Ekonomskim fakultetom u Rijeci. Kada su napravljeni nastavni planovi i programi, to nije bilo dovoljno, trebalo je dobiti suglasnost Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Predsjednik tomu novoformiranomu Nacionalnom vijeću bio je upravo akademik Slaven Barišić. Valjalo je potegnuti put Zagreba i pokušati uvjeriti Barišića u opravdanost osnivanja ovih visokoškolskih ustanova. Tadašnji tim koji je u Otočcu radio na osnivanju škola upozoren je od dobrih Barišićevih poznavatelja, da se valja dobro pripremiti, biti jasan i koncizan jer da je takve naravi da ne može i ne će trpjeti i slušati nečije gluposti, čak do razine da prekine susret i „isprati goste“. Oboružani tom spoznajom na put se odvažio tadašnji otočki gradonačelnik Dražen Bobinac, prof. na Pravnom fakultetu Rijeka dr. Robert Blažević, potpredsjednik Gradskog vijeća Joso Brajković i predsjednik Gradskog vijeća Milan Kranjčević. Sastanak je potrajao nekih možda pola sata, pljuštala su pitanja i davani su kratki odgovori, dovođena je u sumnju ideja da se osnuju visoke škole i sumnja je razbijana, da bi sve završilo kratko i jasno: - Imate moju podršku. Dobiti podršku predsjednika Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu, i to još u osobi Slavena Barišića, pred kojim su mnogima klecala koljena, bila je velika stvar. O daljnjoj proceduri osnivanja nekom drugom prigodom (da se razgrnu sve naknadno pomno skupljene magle i paučine).
Slaven Barišić rođen je 1942. u Pleternici, u Slavoniji. Fiziku je diplomirao 1964. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, magisterij (1968.) i doktorat znanosti (1971.) stekao je na Faculté de Sciences, Université de Paris u Orsayu, pod vodstvom profesora Jacquesa Friedela. Od 1965. do 1972. bio je znanstveni asistent, a potom suradnik Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu. Od 1967. do 1971. bio je istraživač u Centre National de la Recherche Scientifique u Francuskoj. Od 1972. je docent, od 1976. izvanredni, a od 1979. redoviti profesor u Fizičkom zavodu PMF-a. Titulu professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu dobio je 2013. Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1991. Od 2011. do smrti bio je predsjednik Odbora za suradnju s hrvatskim sveučilištima i znanstvenim institutima, a od 2011. do 2014. i član Predsjedništva HAZU. O profesorskom radu Slavena Barišića trebalo bi potrošiti više riječi, također i o njegovu znanstvenu radu (teorijska fizika kondenziranih tvari, fazni prijelazi u niskodimenzijskima vodljivim materijalima, visokotemperaturni supravodiči i dr.), što bi nas predaleko odvelo.
Njegova hrvatska nacionalna pripadnost nikada nije bila dovedena u pitanje, naročito od vremena gušenja hrvatskog proljeća. Slaven Barišić bio je savjetnik prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana za znanost, obrazovanje i strategiju razvitka, nije se libio poziva ni dvojio o odazivu. Od 1993. do 1996. bio je član Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač je Vojno-tehničkog savjeta Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Od 1994. do 2000. bio je prvi predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Kao član Prosvjetnoga savjeta Republike Hrvatske 1990. s uspjehom se založio za ponovno uvođenje gimnazija. Bio je suosnivač i prvi predsjednik Hrvatskog fizikalnog društva 1990., a bio je i član Francuskog fizikalnog društva, Instituta za fiziku u Velikoj Britaniji i Europskog fizikalnog društva. Od 1995. bio je redoviti član Europske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Parizu. Godine 1976. nagrađen je nagradom "Ruđer Bošković", 1992. je odlikovan Spomenicom domovinskog rata, a 1997. Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Valja se prisjetiti i na atentat koji je izvršen na njega 2006. u njegovu uredu na fakultetu, iz ladice pisaćeg stola eksplodirala je bomba, bio je teško ranjen i preživio je pukim slučajem. Očito je da su mu napravu podmetnuli oni koji nisu podnosili njegovo domoljublje i njegov britak um, a sve je korespondiralo s vremenom početka djelovanja Hrvatskoga kulturnog vijeća, čiji je bio osnivač i član. Ni to ga nije spriječilo i obeshrabrilo da jednakim tempom nastavi raditi kao profesor, znanstvenik i hrvatski domoljub.
Dobri poznavatelji Barišićeva lika govore da je „suprotnike razoružavao šarmom i razložnim argumentima, nadmoćan kao vlasnik mnogih znanja i čovjek iskustva, iskušan u velikim temama i velikome razdoblju hrvatske povijesti devedesetih godina prošlog stoljeća“, odnosno da „je bio čovjek koji neminovno ostaje u sjećanju kao neizbrisiva slika, glas, pojava i misao, stup društva i naroda“. Ima li išta ljepše da netko bude ispraćen s ovoga svijeta ovakvima čvrstima mislima?
M. Kranjčević
PRINT
