Na Veliku srijedu u katedrali Navještenja BDM u Gospiću okupili su se svećenici s prostora Gospićko-senjske biskupije s biskupom Milom Bogovićem na misi posvete ulja. Svećenici su tom prilikom obnovili svoja obećanja dana na svećeničkom ređenju a predstavnici župa prinijeli su svoje priloge skupljene u korizmenoj akciji “Misereor” za potrebe funkcioniranja središnjih ustanova biskupije. Misu je liturgijskom glazbom animirao katedralni zbor pod ravnanjem vlč. Josipa Šimatovića.
Na misi je biskup Bogović podsjetio na 15 godina biskupije i svoje biskupske dužnosti: „Možemo sa zadovoljstvom ustvrditi da su proradile sve nužne biskupijske strukture, da je završena obnova ratom porušenih crkava, da smo obnovili neke župe koje su još u Drugom svjetskom ratu uništene. Najviše našom zaslugom izgrađen je na našem području i svehrvatski projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Sudjelovali smo s četvrtinom troškova u izgradnji te Crkve. Bili bismo zadovoljni kada bismo s tolikim troškovima mogli dovršiti projekt za Plitvice, pastoralni centar koji je izgrađen i crkva koja još čeka. Dakako, nisu one tri četvrtine pale bez truda u krilo. Trebalo se dobro oznojiti da se skupe sredstva po domovini i inozemstvu. Ali zato je bila veća radost kad je projekt zaživio. Nije vrijednost samo u građevini nego i onom vjerničkom i nacionalnom duhu koji je obuzimao ljude širenjem ideje u toj crkvi.
Pred 15 godina ovdje u blizini, u parku, zaključio sam svoju prvu propovijed kao prvi biskup Gospićko-senjske biskupije ovim riječima: Htio bih na kraju reći da ću svim silama nastojati da zažive u novoj Biskupiji tzv. koncilske strukture. tj. da na razini Biskupije važnu ulogu imaju vijeća: prezbitersko, laičko i pastoralno; da na razini župa ne samo da postoji, nego da u duhu Koncila proradi župno pastoralno vijeće. Neka svi župnici već sada znaju da će jedno od prvih mojih pitanja biti: Kako radi župno pastoralno vijeće?
Kada nakon petnaest godina pogledamo što se i koliko od rečenoga pokrenulo, raslo i naraslo do zrelosti, rađaju se osjećaji radosti i tuge. Radosti jer se u našim župnim stanovima osjeća veća živost, vrzmanje suradnika, dogovaranje, podjela zadataka; osjećaš kad u taj krug uđeš na pastoralnom pohodu ili vizitaciji da se tu nešto lijepoga zbiva, da se formiralo jezgro žive zajednice koje svojom skrbi pokriva i liturgiju i razna vijeća, koje znade svaki zakutak župnog stana, i potreba cijele župe. Ne samo da će podmetnuti leđa za potrebe vezane uz crkvu i župni stan, nego će osjetiti i potrebu onih rubnih u vjeri i u životnim nevoljama. Tu se posjećuju stari, bolesni, siromašni, tu se piše i fotografira, planira i zajednički radi. Obično na kraju osjetimo da je bilo premalo vremena na raspolaganju da se sve još bolje posloži. Osjeti se u zajednici neko strujanje radosti i zadovoljstva. A i biskupu je drago kad sretne svećenika koji svoju radost nalazi u tome da je dijeli i daruje drugima.
Tuga je kad dođeš negdje gdje ne radi ni pastoralno ni ekonomsko vijeće, gdje ni u župnom stanu ni u crkvi ne sretneš nikoga osim župnika; jedino primijetiš da se netko prikrao s loncem i ručkom. Ali brzo ispari jer osjeća kao da je ne tuđem terenu. Drugdje se sretneš sa skupininom ljudi, ali oni se inače ne sastaju jer ne dobivaju izvan župe novac da se nešto može za župu učiniti. Čemu onda sastanci!? Inače Biskupija bi – po njima – trebala servisirati svaku župu i svaku rupu na zgradama. Oni sami ništa ne mogu. Širi se osjećaj poput onoga u Cesarićevoj „Mrtvoj luci” u kojoj se na jarbole razne zastave vješaju, ali lađe i dalje stoje. Osjeća se nedostatak zajedničkog rada kroz vijeća. Nema ni uspjeha. I razumijem onda nezadovoljstvo svećenika. Žao mi je što za veliku muku malo dobivaju od one radosti koju svećenička služba nudi.
Dakako da su brojniji oni pozitivni primjeri, toliko brojniji da ove druge ne bi trebalo ni spominjati, ali u duhu svoje nastupne propovijedi, vjerujte da me pitanje rada i nerada župnih vijeća jako uzbuđuje i uznemiruje. Onaj koji je pred 15 godina postavio sebi rad koncilskih struktura kao prvotni zadatak, i ne može danas drukčije razmišljati i govoriti.
Pokojni Petar Butković ostao je poslije Drugog svjetskog rata sam u cijelom Udbinskom dekanatu. Kad su ga nagovarali da se i on povuče, jasno je odgovarao: Ovdje treba ostati i biti svećenik, ovdje treba svećenik biti. Ovdje ni u naše vrijeme nije lako, ali i pored toga uz to ostati i biti i ovdje je mnogo toga i učinjeno. Ovdje je napravljen veliki iskorak naprijed i za Crkvu i za narod. Glavni teret ponio je ovaj prezbiterij koji se nalazi ovdje u crkvi. Što je za svaku pohvalu. Vjerujem da ćete razumjeti upravo danas ovaj moj pogled na ono što sam stavio kao zadatak prije 15 godina”.
Nakon mise je u biskupskom ordinarijatu u ime svećenika mons. mr. Tomislav Rogić je čestitao biskupu Bogoviću vazmene blagdane.
IKA
Foto: crkva-slunj.hr
PRINT
