O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Priče iz otočke starine: Hennebergov križ

1/1
Priče iz otočke starine: Hennebergov križ
Priče iz otočke starine: Hennebergov križ
Objavljeno: 14-02-2015

Već smo detaljno pisali o sudbini obitelji Henneberg kojoj danas u Otočcu skoro da nema traga, uostalom, kao i drugim otočkim velikoposjedničkim obiteljima iz prve polovice 20. stoljeća. Toj priči iz novije otočke povijesti sada pridodajemo novi romantičan detalj, zahvaljujući informaciji jedne naše čitateljice.

Podsjetimo se ukratko. Riječ je o obitelji Josipa Henneberga (1841.-1918.), Čeha koji je kao vojni glazbenik došao najprije u Gospić gdje je oženio Mariju Lovrić, a potom u Otočac. Tu se Henneberg angažira u puhačkom i tamburaškom orkestru, a nakon ukidanja Vojne krajine prestaje mu vojna dužnost i on u Otočcu otvara gostionicu (1871.). Ne možemo sa sigurnošću tvrditi gdje se nalazila, ali je najvjerojatnija pretpostavka da je to bio nekadašnji restoran Pošta (na mjestu današnje stambene zgrade s Privrednom bankom).

Uskoro Henneberg postaje otočkim općinskim načelnikom što će biti sve do 1909. kada se zbog bolesti zahvalio na dužnosti i preselio najmlađem sinu u Zagreb (supruga Marija umrla je još 1903., a od svih Henneberga jedino je ona sahranjena na otočkom groblju sv. Josipa). Za vrijeme njegova načelnikovanja Otočac je napredovao, sagradio je zgradu općine (današnje Gacko pučko otvoreno učilište) s dvoranom za balove i pozornicom, a tamo je preseljena i narodna čitaonica te prikazana prva kino predstava.

Josip Henneberg i Marija imali su 6 sinova, a dvojica su umrla još kao djeca. O sudbini Većeslava, Josipa ml. i Ivana Pavla detaljno smo također pisali i njihove životne putove moguće je cjelovito rekonstruirati, svi su kad su stasali za više školovanje, otišli u Zagreb, a onda tamo i ostali, skućili se i zasnovali obitelj, ostvarili zavidne profesionalne karijere. Među njima najpoznatiji je bio Josip ml. Henneberg (1873.-1936.), hrvatski slikar i sudionik studentskih demonstracija i paljenja mađarske zastave 1895. godine.

O Stanku Hennebergu ima najmanje podataka u odnosu na njegovu braću, iz nekog razloga on je ostao najsamozatajniji. To nas je zaintrigiralo. Zašto je Stanko drugačiji? Iz pisama koje je Josip ml. pisao svome 3 godine starijemu bratu Stanku sa studija u Zagrebu, iz zatvora u Bjelovaru, s putovanja u Rusiji može se razabrati da je Stanko, za razliku od ostale braće, živio u Otočcu jer svako pismo završava s porukom neka pozdravi oca, majku, izvjesnog Mullera, Kuntića, Kajicu i ostale čestite Hrvate. Također mu u jednom pismu prenosi pozdrave nekog Gene Kneževića, koji je Stankov bivši učenik. Iz toga shvaćamo da je Stanko u Otočcu očito radio kao učitelj, a možemo pretpostaviti i da je uz to pomagao i ocu u gostionici.

Često mu također Josip ml. u pismima spominje neke članke koje je Stanko objavio u časopisima Hrvatsko pravo i Hrvatska te prenosi pozitivne ocjene urednika i kolega uz poruku da ne posustaje s 'prinosima'. Prenosi mu i kako su njegovi humoristički prilozi u časopisu Trn izazvali odlične reakcije i puno smijeha. Jasno nam je da je Stanko bio dopisnik nekoliko časopisa, a razabire se da je slao društveno-političke osvrte, izvještaje o nekim događajima u Otočcu i šaljive kritike Khuenova režima (Hrvatska je tada bila dio Austro-ugarske Monarhije).

Drugih podataka o Stanku nema, a umro je prvi među braćom, čak 5 godina prije oca – godine 1913. Što mu se dogodilo? U literaturi pronalazimo podatak da je Stanko imao bogatu knjižnicu koju je naslijedio njegov nećak Većeslav ml. (najstariji sin brata Većeslava), koji ju je još popunio i obogatio. Tu vrijednu obiteljsku knjižnicu naslijedila je Većeslavova kći, sveučilišna profesorica i znanstvenica Ružica udana Modrić (1920.-2006.), poznati agronom, biolog i genetičar. Kako je umrla bez djece, a nakon njene smrti provaljeno u njezin zagrebački stan, cjelokupna je baština postala predmetom sudskog spora.

Kontaktirali smo jedinoga živućeg potomka obitelji Henneberg kojemu smo mogli ući u trag - dr. Zvjezdanu Henneberg u Zagrebu, sada već u visokim godinama (suprugu Ivana, sina najmlađeg Henneberga i domobranskog časnika Ivana Pavla). Pričala nam je najviše o Josipu ml., slikaru i šaljivdžiji, koji joj je od svih stričeva njena muža, po pričama koje je čula, najviše ostao u sjećanju. Na upit o Stanku kazala je da je davno umro, pa se malo spominjao, a onda se sjetila jednog isto tako davnog, ali presudnoga događaja iz Stankova života o kojemu se pripovijedalo u obitelji.

- Njegova je supruga bila Anka rođena Kostelac, a imali su jedno dijete, sina Božidara. Taj je dječak stanovao kod strica Većeslava jer je išao u gimnaziju u Zagrebu, a onda se dogodila strašna tragedija. Božidara je na ulici ugrizao bijesan pas, a kada su stigli u bolnicu, liječnici više nisu mogli ništa učiniti i on je umro, rekla nam je dr. Zvjezdana Henneberg. Je li dječakova smrt prouzročila i Stankov rani odlazak s ovoga svijeta?

Pitali smo našu sugovornicu je li išta Hennebergovo ostalo u Otočcu. Ništa, osim spomenika majci Mariji na otočkome groblju, kazala je. No, spominjanje prezimena Kostelac dalo nam je nadu da će netko i u Otočcu možda nešto više znati o obitelji Henneberg. Raspitali smo se u nekoliko otočkih obitelji toga prezimena, ali nitko za Hennebergove niti za Anku nije čuo. Tada smo objavili članak naslovljen „Poznati Otočani: dva važna Josipa“, pretpostavivši da je to kraj našega pisanja o toj temi.

A onda, nedavno, slučajan susret na ulici donosi novu kockicu u slagalicu o Hennebergovima. Naša sugovornica Vesna Šimunić otkriva nam da je baka Anke Kostelac tj. Henneberg "bila teta mome djedu Petru“.

Ljubav Stanka i Anke dostojna je najboljih ljubavnih romana. Pripadali su različitim društvenim slojevima, on je bio gospodin, sin načelnika i veleposjednika, a ona kći težaka i seljaka. Upoznali su se na Umcu. Anka je svakodnevno na Umcu iznad svoje kuće, u Griču, čuvala krave, a kad je jednom tako zaspala (što i nije čudno s obzirom da se s blagom na pašu išlo ranom zorom), naišao je gospodinčić Stanko. Za gospodu je bila uobičajena stvar dokoličariti u šetnjama po divno uređenim šetnicama i vidikovcima na Umcu. Kad je Stanko vidio zaspalu Anku, ona se njemu 'svikla' (Što?, pitamo, a sugovornica nam pojašnjava: svidjela mu se). Prišao joj je i poljubio, a ona se probudila. Tako su se upoznali i započeli vezu, okrunivši je brakom.

Anka, zvali su je Anica, živjela je u Zagrebu sa Stankom, a kada su umrli muž i sin, ona se vratila u Otočac, kući i još živome ocu. Njena je stara kuća bila na Luki nedaleko od Lučkog mosta. Posjećivale su je Marija i Paulina Orešković (Špeko). Kad se jako razboljela, u više navrata majka naše sugovornice oprala joj je rublje na Gacki, a Anka joj je zauzvrat poklonila zidno raspelo (na slici). Nakon Ankine smrti nasljednici su kuću prodali, a novi je vlasnik staru kuću srušio i napravio novu. Od svega ostao je jedan Hennebergov srebrni križ koji se, eto, i danas čuva u Otočcu.

 

M.K.G.

Podijeli novost na društvenim mrežama!