OTOČAC – Bila je to posve neuobičajena promocija jedne knjige. A održana je u petak večer u maloj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta pred sasvim pristojnim brojem čitateljske publike. Što se promoviralo? Knjiga Anđelka Kaćunka pod tako prepoznatljivim nazivom „Vikar crkve naše Gospe“. Ovu parafrazu na naziv poznata romana Victora Hugoa „Zvonar crkve Notre-Dame“ istakla je u svojoj riječi i dr. Jasminka Brala Mudrovčić.
Naime, don Anđelko je uvijek voljan i željan eksperimentirati. Ovog puta je inzistirao da to bude posve laičko predstavljanje, pa je, sukladno tomu, povjerio laicima Milanu Kranjčeviću i dr. Jasminki Brala Mudrovčić, zadržavši ipak određenu sigurnost u osobi mr. Marina Miličevića, biskupijskog kancelara. Naime, želio je vidjeti i uvjeriti se kako će to učiniti laici, jer, napomenimo, radi se o knjizi u koju su sabrane njegove probrane propovijedi, hoće li se u tome snaći i kako. A snalazili su se kako su znali i umjeli, odaslavši mi poruku koliko sama knjiga propovijedi može imati odjeka kod laičkog čitateljstva.
Milan Kranjčević, predsjednik Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke, krenuo je s dosta neuobičajenim pristupom, naglasivši da se oko nekih stvari svoje teme konzultirao s babom Francom, te pošao od temeljnih aksioma „da se sve prominilo samo rič Božja ni'“, odnosno da je nešto staro „kaj Biblija“. Pritom je pokušao publici pojasniti smisao propovjedi Svetog pisma na primjeru Pjesme nad pjesmama, dijela Starog zavjeta kojega svećenici rijetko, gotovo nikada ne uzimaju u propovijedima. Čak je i don Anđelko morao priznati da je u svojoj dugoj svećeničkoj praksi Pjesmu nad pjesmama u propovijed uzeo samo jedanput. Kako se radi o ljubavnoj pjesmi, Kranjčević je pokušao dati smisao propovjedi kroz t. zv. „parentsku parabolu“, da bi došao do same srži propovijedanja, a to je „interpretatio“. Ovaj neobičan uvod mu je vjerojatno bio potreban da bi prikazao neuobičajen način autorova propovijedanja, primjeren vremenu i trenutku. Jer propovijedanje koje ne dopire do vjernika, ne ostavlja na njemu traga, nije propovijedanje nego promašaj. Da stvar bude još laičkija, Kranjčević je svoje izlaganje imao na gackoj čakavštini.
Mr. Marinko Miličević, biskupijski kancelar, inače pripadnik isusovačka reda, također nije dublje ulazio u teološku narav propovijedi, naravno radi same publike. Više se je osvrnuo na osobu autora, vična riječi i peru, koji s lakoćom piše i pojašnjava ono najbitnije, ali na posve drugačiji način, ili, bolje rečeno, ne na puki stereotipni način. Miličević je istakao da je ta kvaliteta propovijedi, koje autor uvijek transformira sadržajno u sadašnjost, uvijek živahna i životna, prepuna suvremenih aktualnosti i primjera. Naglasio je da će kroz nekih dvadesetak godina Kaćunkove propovijedi biti riznica imena svjetske i domaće estrade ili društvenih fenomena (koji će vremenom pasti u duboki zaborav), upotrijebivši ih u svojim propovijedima kao primjer onoga što je kanio istaknuti u duhu citiranih redaka Svetog pisma. Kao primjer pročitao je nadahnuti citat o sv. Roku, njega je autor prikazao kao mladića koji je dubinom svoje vjere i žrtvom nadmašio sve novovjeke celebrityje današnjih dana. Na kraju je Miličević „podijelio zadatke“ Kaćunku, javno ga obvezavši da napiše još dvije knjige, a za jednu od njih, onu o stradalim svećenicima Katoličke crkve u Drugomu svjetskom ratu i poraću, drži da će biti Kaćunkovo najvažnije djelo.
Dr. Jasminaka Brala Mudrovčić, profesorica na Učiteljskom fakultetu Zadar – Odjel u Gospiću, pristupila je predstavljanju knjige sa znanstvenog, ali ipak laičkoga koncepta. Upustila se u komparativnu analizu brojnih propovijedi nastalih tijekom povijesti kršćanstva, od onih koji se javljaju zabilježene u srednjem vijeku pa sve do suvremenosti. Brala Mudrovčić je naglasila tko se to od velikih umova time bavio, tko to u Hrvatskoj, u kojem vijeku, naglašavajući svu raznolikost pristupa jer svaka propovijed odiše individualnošću osobe koja propovijeda, što je imanentno svakoj propovijedi, jer da tako nije, propovijedi bi bile unificirane i čitale se u istom sadržaju teksta, što, na sreću, nije tako. Svaki propovjednik daje svoj osobni pečat u tumačenju Svetog pisma. A kad su Kaćunkove propovijedi u pitanju, naglasila je da se u njima osjeća određena literarnost i lakoća uobličavanja misli, što nije neuobičajeno, jer mnogo je teologa ponirao u literarno i mnogo je literata ponirao u teološko.
Na kraju se sam autor, don Anđelko, zahvalio svojim predstavljačima svoje knjige na doista osebujnom i do sada toliko divergentnom pristupu, što je ocijenio jako dobrim postupkom da se knjige s naoko „teškim“ i na mah „nezanimljivim“ temama i te kako mogu predstaviti na zanimljiv način i kod čitatelja pobuditi interes za čitanje. Imao je potrebu kazati da je ova njegova prva knjiga koja je po sadržaju vezana za njegov poziv, zapravo neželjeno djelo, nije kanio tiskati svoje propovijedi, no kako su vjernici tražili da im isprinta ovu ili onu propovijed, a to se često ponavljalo, prihvatio je prijedlog da ih probere i otisne. Tako je nastala knjiga „Vikar crkve naše Gospe“ sa 97 propovijedi, objasnio je na kraju zašto ne i njih stotinu.
Doista, ako je postojala određena doza sumnje da Kaćunkova knjiga ne će pobuditi interes publike, ona je ovim predstavljanjem raspršena. Autor je točno znao, kao veliki poznavatelj suvremenih medija, da će same (neobične) najave i sam (neobičan) način predstavljanja svakako p(r)obuditi interes publike, i bio je u pravu. „Prozračnosti“ predstavljanja ove knjige pridonio je svojoj pjesmom i svirkom VIS Trinitas. Svakako ova večer se može i mora smatrati uspješnom večeri i može poslužiti drugima kao model kako se i u neobičnosti ne mora izgubiti serioznost sadržaja neke knjige.
I.B.
PRINT
