OTOČAC – U gačanskomu narodu ostalo je nekoliko sintagmi kada se radi o blagoslovu obitelji. Tako se, u tomu narodu, nije nikada govorilo „o blagoslovu obitelji“, tako bi rekli svećenici, a kod naroda je bilo da „pop gre po kućami“. Odmah se podrazumijevalo da to nije svaka posjeta kućama, već upravo ona koja je započinjala nekada poslije Sveta tri kralja, ne ranije. Nešto finije bi taj isti narod kazao da „pop gre po blagoslovu kuć“, dakle opet ne obitelji, već nastambe i onih koji u njoj borave. Ne treba na tome zamjeriti, jezične su to nijanse koje u svojoj biti imaju isti sadržaj. I na kraju znao bi taj isti gačanski narod kazati da „pop gre po biru“. Ovo posljednje gotovo pa da je izumrlo, nalazi se zapretano u sjećanjima najstarijih ljudi, ili onih koji nastoje pohvatati i zadržati tu memoriju koja (iz)umire. A što to znači? Bir dolazi od njemačke riječi „Gebühr“ (ostatak iz vremena Vojne krajine), što znači naknada, pristojba, taksa. Ovaj pojam danas nalazimo na natpisnim pločama na kojima se na više jezika, pa i njemačkomu, sudionici prometa obavještavaju da se na nekoj autocesti plaća cestarina (Autobahngebühr).
E sada, taj popovski bir je danas postao nekako nezgodan, dušu on daje da se napadne na Katoličku crkvu i s njom obračuna. Uvijek se „tuče“ na to kako Crkva mora biti siromašna, kako ne smije imati materijalnih dobara, kako ima u pastvi potrebitih, a popovi nemilosrdno ubiru – bir. Kad se hoće nešto prikazati crnim, da je najbjelje bit će najcrnje, i obrnuto. Nema tu poštena pristupa, već onoga isključivoga. A što je nekada bio taj bir?
Nekada, nije tome baš tako davno bilo, autor ovih redaka se još toga dobro sjeća, da kad je „pop išal po kućami“, da je svaka kuća priređivala nešto svećeniku za dar. Jer svećenik je također od nečega morao živjeti, osobito u ona olovna jednoumna komunistička vremena. I što se svećeniku davalo u bir? Kako tko, kako je tko što imao i koliko je imao. Na selu je to obično bila „četvrtinka“ (to je drvena posuda poput lavora) ili čak „polučak“ žita. Mogla je to biti i pšenica, i ječam, i raž, ili pir. Čak se davao i kukuruz. Zatim je to moglo biti što od „mrsa“, odnosno ako se moglo, svećeniku bi se u bir odrezao komad slanine, oni koji su zaklali više prasaca „za posik“, znali su odrezati pokoje prosušeno i podimljeno rebro, odnosno „edan pedalj pečenice“ (to bi se današnjim jezikom reklo: ombolo). Ako je ostala komu koja kobasica, i to je moglo biti sačuvano za bir. U bir su se davale jabuke, nekoliko najkrupnijih jabuka (posebno su na glasu bile „kanadijanke“, posebna vrsta krupnih „krušnih“ jabuka), davao se i grah. Novac nikada! Zašto? Zato što se do novca teško dolazilo, nije ga bilo, ono što bi se prikupilo čuvalo se za plaćanje „kvartala“, a to je četvrtina poreza koja je na zemlju stizala svaka tri mjeseca. Ako se „kvartal“ nije mogao na vrijeme platiti, „eto ti financov plenit marvu“. Novca je za porez moralo biti, pa makar za drugo ništa ga ne doteklo. Eto to je nekada bio taj popovski (zloglasni) bir.
A kako je onda svećenik nosio taj svoj bir? Njega je u blagoslovu pratio mežnjar, to je u pravilu bio muškarac. Mežnjar je imao zadatak „kregon“ ispisati iznad vrata 19 G + M + B ... (već koja bi godina bila). I dok je svećenik obavljao obred blagoslova, mežnjar bi pripravljen bir razvrstavao i stavljao u vreću. Kad bi se vreća (ili vreće) napunila, obično bi se u nečijoj kući ostavila i po nju bi mežnjar došao naknadno. A ako se „popa vozilo“ (ostala je sintagma „vozit kaj popa“, što podrazumijeva osobitu povlasticu onoga koga se vozi), onda bi se bir stavljao u „koš“, „gripu“, „sankalicu“ ili kako li već gačanski narod naziva velike saonice.
Svećenici su tijekom godine dobrim dijelom živjeli od bira. Znalo se prikupiti toliko žita i kukuruza da je svećenik od toga držao „živad“, odnosno da je znao othraniti sebi i svinju. Naravno da je prigotovljena hrana služila mu u dnevnoj prehrani.
Sada bira toga tipa nema. Bilo bi zanimljivo vidjeti svećenikovu reakciju kada bi ga koja obitelj dočekala sa starinskim birom. Vjerojatno bi se slatko nasmijao i cijeli bir darovao toj istoj obitelji koja mu ga je namijenila. Jer što bi drugo s njim? Novi bir je u novcu, ali opet ovisi koliko će tko svećeniku dati i hoće li mu išta dati. Obveze nema, (novčani) bir je dobrodošao, ali to nije uvjet blagoslova obitelji, ma koliko god tko prigovarao i po svećenicima pljuvao. Jer i za to ima lijeka, obveze primanja svećenika u kuću nema, a time ni bira. E sada, biti nešto drugo i pošten u isto vrijeme ne ide, jer često puta suvremena pastva hoće se prikazati drugačijom, radi javnosti, nego što je to u svojoj biti, radi drugih. To se sve više pretvara u nekakav običaj, nimalo kršćansku duhovnu potrebu. A što je to onda nego puko licemjerje. Zato kanimo ga se, licemjerja. Budimo ono što iskreno jesmo i ponašajmo se sukladno tomu, s birom ili bez bira, Bogu će to biti svakako milije.
M. Kranjčević
PRINT
