OTOČAC – Hrvatska je u demografskoj „banani“, blago rečeno. Sve se više umire i iseljava, a manje rađa i useljava. Trend u demografiji je opasno strmosilazan, no o tome se ne priča jako puno, tek tako, s vremena na vrijeme. Naši poznati hrvatski demografi već su izrašpali glas govoreći o tome, „a ča ti gluvomu vredi reć“ – dometnula bi naša baba Franca. Političari gude svoju usku partikularnu stranačku i interesnu priču, pa bi se mogla posuditi srpska uzrečica „selo gori, a baba se češlja“ kada su u pitanju hrvatski demografski problemi.
Hrvatsko stanovništvo je jedno od najstarijih u Europi, tako vele, dobna piramida gotovo pa da je naglavce postavljena, baš onako kako ne treba, umjesto da joj baza (mladih) bude čim šira, njena baza je dosta uzana, a onda se pri vrhu širi (starima). Izgubila je ona izgled piramide i poprimila siluetu nekakva krošnjasta stabla. E kako dobna piramida nije stablo koje ima korijen, nestabilnost takve piramide je krajnje upitna, prijeti joj osipanje i urušavanje (prevedeno – urušavanje hrvatske populacije).
Nije pad žiteljstva u Hrvatskoj samo dežurna tema Katoličke crkve, koja o tome govori već više od pola stoljeća, ako ne i duže, koju su mnogi zbog toga ismijavali, proglašavali je konzervativnom, klerofašističkom, nacionalističkom, kakvom li sve već ne. Odakle samo Crkvi pravo da o tome zbori, nema li ona neko drugo poslanje, zborili su i još uvijek zbore takvi. Nije pad žiteljstva u Hrvatskoj samo dežurna tema osviještenih hrvatskih domoljuba koji vole svoj narod i žele mu dobro, a u izumiranju jednoga naroda nema ništa dobroga. Takve se također ismijavalo, lijepilo im kojekakve etikete, najpoželjnije su bile one nacionalističke i šovinističke, osobito kad je hrvatski narod u pitanju. Nije pad žitelja samo dežurna tema hrvatskih jezikoslovaca koji znaju da bez naroda nema jezika, i bez jezika nema naroda, takvi su u neka olovnija vremena znali biti istjerani i s radnog mjesta, ako nisu završili i u kakvu zloglasnu režimskomu kazamatu.
Pad žiteljstva u Hrvatskoj postala je sad odjednom prvorazredna tema, postala je to gospodarska tema prvoga reda. Reklo bi se – konačno!
Pronatalitetne politike nekih hrvatskih vlada (koliko su one bile pronatalitetne, dalo bi se ozbiljno o tome porazgovarati), nisu dale bogznakakav rezultat. Sve se svelo na priču koliko je skupo imati dijete (kao da je dijete roba, Bože nam oprosti), koliko koštaju anatomske cipelice, koliko pelene, koliko dudice i koliko je ljudima za (ne)zamjeriti što ne žele imati djecu. Budimo iskreni, ma koliko zbog toga možemo biti izloženi napadima s raznih strana, pronatalitetna politika je u glavama nekoga liberalna mainstreama sama po sebi neprihvatljiva, „bogohulna“, miriše na nazadnjaštvo, sve se to zaogrće u neka prava, posebice žena, ma ne izmiču tome ni muškarci, šire se priče o karijerama, bogatstvu, lagodnu životu, nemanju vremena za djecu. Sve je to dobro dok god ima tamo neke priproste radne snage koja će za takve odrađivati „prezrene“ poslove, ali kad počinje ponestajati takvih, liberalne elite se počinju uzbuđivati jer odjednom moraju sebi priznati da pile zelenu grančicu na kojoj udobno sjede i svisoka promatraju te dolje. Jer ako si netko i nešto, onda si to u odnosu na nekoga drugoga ili druge, ne možeš to biti sam prema sebi; ako si bogat onda si bogat u odnosu na nekoga drugoga; ako si vrhunski obrazovan, onda si to opet u odnosu na nekoga drugoga, ako nema te usporednice sve pada u totalni besmisao. No, često puta je veliki napor prisiliti se na takav način razmišljati, zamjećivati određena gibanja u društvu i na vrijeme vući pametne konce. To se u Hrvatskoj, nažalost, nije dogodilo, a ne događa se ni sada, samo se tek počelo otvorenije o tomu pričati.
Evo, iz Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da su demografski trendovi u Hrvatskoj krajnje zabrinjavajući. Stanovništvo sve više stari, nestaju sela, ma polagano umiru i cijeli grad(ići), svake godine rađa se sve manje djece. To je posljedica lošega gospodarskog stanja u zemlji i velike nezaposlenosti, te neprovođenje pronatalitetne politike. Hrvatsku sve više napuštaju mladi visoko obrazovani ljudi – konstatira se stanje.
Čini se da je krug zatvoren, bolje rečeno da je uspostavljena spirala koja ne će imati svoga kraja. Jer mnogi će postaviti (opravdano) pitanje, a što bismo mi u Hrvatskoj da imamo n. pr. pola milijuna žitelja više? Ili, ne daj ti Bože, više od toga? Ni s ovim što imamo ne znamo što bismo, gdje bismo ih zaposliti, a kamoli s povećanim brojem? Doista, teško se ovakvim pitanjima, bolje rečeno konstatacijama, odhrvati i dati neki drugi prihvatljiv(iji) odgovor.
Da bi se moglo zauzeti čvrsto polazište za promjenu demografskih smjerova, valja priznati određene datosti i činjenice. Ponajprije je li društveno bogatstvo (ili visoki standard) razlog dobre demografske slike? Je li demografski poticajno? Gledajući na primjere najrazvijenijih zapadnih zemalja odgovor je negativan, visoki standard i društveno bogatstvo ne pripomaže demografskom rastu. Naprotiv! Čim je društvo bogatije, demografska slika slabi, udjel staračkog stanovništva se povećava, a problemi zbog toga rastu kao gljive poslije kiše. Ako u pojedinim zemljama demografskog rasta nešto i ima, to je rezultat natalitetnih (zadržanih) običaja useljenika iz manje ili slabije razvijenih zemalja svijeta, modernim jezikom reklo bi se – iz tradicionalnijih društvenih zajednica. Bogata društva olako upadaju u neki konformizam, gube onu životnu energiju koju je društvo imalo dok nije doseglo stanje velike društvene razvijenosti. Naravno da ova činjenicu ne treba tumačiti kao prepreku svakom napretku i boljitku društva, sva društva od postanja pa sve do sada su se razvijala, istina – različitim tempom i brzinom, ali ipak jesu. Da nisu, čovječanstvo bi još uvijek bilo u špiljama. No valja se zapitati jesu li enormno brze društvene promjene problem u prilagodbi ljudi takvim kretanjima? Snalazi li se društvo u takvim okolnostima? Ako se ne snalazi i ne prilagođava tako brzo, koje su posljedice? A vidimo neke od njih.
Drugo, obitelj kao nukleus svakog društva je u zapadnoj civilizaciji krajnje relativizirana. Gotovo pa da je nametnuto javno mnijenje da je to jedna zastarjela i ograničavajuća zajednica koja ide na štetu njenih članova. Obitelj je postala „opasna“ za pojedinca, ona je postala „ograničavajuća“, ona je „prepreka“ svakom napretku. Zanimljivo da je te „karakteristike“ poprimila krajem prošlog i početkom ovog vijeka, ne i ranije. Cilj je da se obitelji „razobitelje“, da se atomiziraju, „single“ je postalo in, to je poprimilo gotovo religijske dogmatske razmjere poželjnosti. Jer „singlovi“ više rade, više i troše, a u potrošnji i zgrtanju bogatstva je sve, sav smisao modernih društava.
Koja društva su se pokazala demografski vitalnijima i pred kojima je budućnost? Upravo ona gdje je obitelj još uvijek biološka asocijacija sa svim elementima koji ju definiraju kao takvu. U zapadnu svijetu je stvoren i antipod obitelji pa se u obitelj želi ugurati i ono što po svojoj bíti to ne može biti. Zapravo došlo se do zaokruživanja besmisla, ono protiv čega se ustalo i što je prokazivano (klasična forma obitelji), što je trebalo relativizirati i s društvene scene ukloniti, odjednom je postalo model za sve ono što nije obitelj, a panično se nastoji tim imenom nazvati. Reklo bi se učenim jezikom, contradictio in adjecto. Ali, te „nove“ obitelji, one su u demografskom smislu ili sterilne ili neznačajno produktivne i nisu nikakvo rješenje za probleme koje neko društvo ima.
Hoće li hrvatsko društvo, opasno nagriženo virusom zapadnjačke visokorazvijene i „napredne“ civilizacije, iz takve kolotečine naći izlaz ili će se prepustiti pomodnoj plovidbi u neizvjesno, teško je odgovoriti. Jer naznake letargičnih sindroma, koji zahvaćaju bilo koje društvo, su izuzetno opasne pojave iz kojih je svaki izlazak bolan i težak. A čini se da je hrvatsko društvo u predletargičnu stanju, da taj proces jača, od osobne razine pa do svakoga drugog oblika organiziranosti. Na primjeru nekih „urođeničkih“plemena u Amazoniji sociolozi su došli do spoznaje da kad broj pripadnika nekog plemena (čitaj: naroda) padne ispod nekoga kritičnog broja, da takvo pleme upada u letargijske procese i nema snage, ali ni volje, iščupati se iz tog stanja, da svjesno radi na svom odumiranju i izumiranju. U pitanje dolazi i njegova reproduktivna sposobnost, kao da sluti da je svaki daljnji napor besmislen.
Je li za hrvatsko društvo već kasno?
M. Kranjčević
PRINT
