OTOČAC – Za pjevanje ove pjesme se u propaloj Jugi išlo u zatvor, i ne samo to, ta tko bi ju javno zapjevao, ili koju bi žbirovske uši nasluhnule, dokopao bi se silnih problema u životu. Bila je to zabranjena pjesma, krstili su je valjda kao hrvatsku nacionalističku, ako ne i više od toga. Onda je došla nezavisna Hrvatska, pjesmu se moglo pjevati, puštala se i na radio-valovima, stariji su se sjećali, mladi nisu imali pojma, koji su htjeli naučili su i pjesma je opet polako potonula u tmine sjećanja.
A kako se stvari razvijaju i kako naši „dobri“ susjedi Mađari gaje „prijateljske odnose“ prema svima susjednim zemljama (doslovno prema svima – Slovačkoj, Ukrajini, Rumunjskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Austriji), red je note iz škrinje van i vježbati pjesmu. Čini se da su došla opet takva vremena kada treba zazivati bana Jelačića, da njegova sjena ustane i pokaže Mađarima gdje se kobila veže, kada su već živi „jelačići“ mutavi ili ustrašeni.
Povod je (ne prvi, jedan u nizu, to je već postala mađarska tradicija, na tragu ruskoga imperijalističkog širenja, vidimo kojim sredstvima i kakvoga) darivanje nekog mađarskog atlasa u kojemu je lijepo ucrtana Velika Mađarska, na kojoj Hrvatske nema, odnosno stiješnjena je na Gorsku Hrvatsku (Gorski kotar, Gacku, Liku i Krbavu). Kolika je to drskost i koja namjera iza toga stoji, svjedoči činjenica da je stalni mađarski predstavnik pri NATO-u (ime mu je posve nevažno) u Bruxellesu dijelio ge atlase kao božićne darove svojim kolegama. Ako je NATO prvenstveno vojna asocijacija, a jest, pa ako se takvi atlasi i karte dijele na takvome mjestu, poruka je jasna – u tijeku je lagano kuhanje žive žabe. I priprema za mađarski „gazimestan“, što drugo?
A žabi (čitaj: Hrvatskoj) je za sada voda valjda ugodno topla pa joj sasvim fino. A kad postane (pre)vruća bit će kasno, a tada će spomenik banu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu trebati postaviti u originalni položaj, zaokrenuti ga onamo kamo i treba. Nije on, spomenik, bio bez vraga postavljen kako je postavljen.
M.K.
PRINT
