OTOČAC – Da u Hrvatskoj svi nisu jednaki, da su neki jednakiji od drugih, da jedni vrijede više od drugih, da su nečija krvna zrnca jača od drugih, nažalost to je stvarnost u kojoj se Hrvatska i hrvatski narod našao nakon svega tri desetljeća od samostalnosti i izborene krvave pobjede u Domovinskom ratu. Oni mudri su rekli da će to tako biti, poučeni iskustvom i znanjem, oni malo manje mudri su odmahivali rukom – nikada više. To „nikada više“ ponavlja se.
A u ratu ima svašta, rat je nered, rad je sam po sebi težak, grozan i opasan, u ratu je teško sve kontrolirati i držati „pod špagom“. Ne samo u Hrvatskoj, u svakoj državi, u svakom poretku, u svakom povijesnom razdoblju. to je notorna činjenica, slagali se mi s njom ili joj se protivili.
Evo, ovih dana je u medijima spominjano ubojstvo tri člana obitelji Zec, oca, majke i kćeri. To ubojstvo je dignuto na visoku nacionalističku (rekli bismo čak i rasističku) razinu jer su ubijeni – Srbi. Zalud pisati i kazati da je otac bio Srbin, da je majka bila Hrvatica, a da je kći dijete iz – miješana braka. Srpska politika u Hrvatskoj ih je „posvojila“, utisnula im srpski pečat, a ljevica u Hrvatskoj udara u te nametnute talambase. I upravo ovo ubojstvo u ratu uzdiže se na neku visoku razinu, želeći od toga napraviti simbol stradanja Srba u Hrvatskoj. Već viđeno, naravno da jest.
Na ovu medijsku pompu reagirao je i aktualni predsjednik Milanović, rekavši: - Gledajte, grozna priča, ali ja u ratu znam groznijih priča iza kojih stoje neki drugi ljudi, druga strana. Što je s 50 staraca u Promini kod Drniša, kraj Oklaja, koji su 1993. ubijani jedan za drugim, na pragu, nakon akcije Maslenica iz čiste osvete paravojske srpske krajine? Pupovca tamo nisam vidio, ali sam ja bio u Gruborama, a i u Jasenovac idem svake godine – kazao je i dodao: - Hoćemo li sljedećih 40 godina upirati jedni u druge prstom?
Svako ubojstvo je za osudu, tu spora nema, ali gradirati ubojstva je opasno, jedna isticati i prstom u njih upirati, a druga prešućivati ili čak opravdavati, a to se, nažalost u Hrvatskoj čini, je opasna rabota koja cilja ne na smanjenje nekih međunacionalnih tenzija, već upravo suprotno – na njihovo podjarivanje. To jamačno nekomu treba. Zašto? Jednostavno zato da bi se Hrvatima nametala kolektivna krivnja do sudnjega dana.
M.K.
PRINT
