OTOČAC – Da čovjek ne povjeruje, u Hrvatskoj se počelo ponešto događati u svezi srbijanske politike „srpskoga sveta“ iliti velikosrbijanske politike. Eto, zabranilo Vučiću da švrlja po Hrvatskoj i „dijeli lekcije“ (kao da smo u nekadašnjoj Jugi), a sada je reagirala i HAZU u svezi „srbijanske nauke“ o granicama srpskoga jezika. Tako nešto se u Hrvatskoj baš ne događa, politika je ta presizanja uvijek „objašnjavala“ unutarnjim srbijanskim politikama, a običan čovjek, građanin, Hrvat, je jasno vidio o čemu se radi i čudom se čudio toj legendarnoj „hrvatskoj šutnji“, poznatoj još iz onog režima. Tada se moralo šutjeti (naravno, nisu svi šutjeli, a ti su završavali po „apsanama“), ali sada, u slobodnoj ili „slobodnoj“ Hrvatskoj, čuđenju takvim politikama nema kraja.
Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a usvojio je prije nekoliko dana Odgovor na 'Deklaraciju o granicama srpskog jezika', osvrnuvši se na očigledne neistine (čudnog li čuda!) i pogrešna tumačenja povijesnih činjenica u toj famoznoj Deklaraciji, donesenoj 19. lipnja 2022. na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji.
Kako je odgovor podugačak, valja istaknuti barem neke stavove HAZU-a:
Sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, na kojoj su sudjelovali predstavnici svih srbističkih katedri na sveučilištima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, kao i predstavnici Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja u Beogradu, jednoglasno su 19. lipnja 2022. donijeli “Deklaraciju o granicama srpskog jezika.
Ne želeći ulaziti u političke implikacije toga dokumenta, koji je očito sastavljen u okviru imperijalističke velikosrpske ideologije, u ovom ćemo se tekstu osvrnuti samo na očigledne neistine i pogrešna tumačenja povijesnih činjenica u „Deklaraciji“. Kao što ćemo vidjeti, temeljna je neistina što njezini autori polaze od teze Vuka Stefanovića Karadžića o štokavskom narječju kao u osnovi isključivo srpskome. Ta je teza, iznesena prije više od 150 godina u Karadžićevu pamfletu „Srbi svi i svuda“, činjenično neutemeljena i u znanosti odavno odbačena.
Zaključno se o „Deklaraciji o granicama srpskog jezika“ može reći sljedeće: nema dvojbe da je ona sastavljena s istim ciljevima i u okviru iste velikosrpske politike koja je već proizvela „Načertanije“ Ilije Garašanina i „Memorandum“ Srpske akademije nauka i umetnosti, i to nas ne iznenađuje. Međutim, ono što iznenađuje je više nego skromna znanstvena razina teksta koji su sastavili njezini autori, svjesno zanemarujući, iskrivljujući ili krivotvoreći činjenice, kao i spoznaje lingvističke teorije, slavistike, poredbenopovijesne lingvistike i sociolingvistike. Politička se manipulacija ne može prikriti takvom nazovi-znanošću i nadamo se da će se i u Srbiji pronaći ozbiljniji lingvistički glasovi koji će od nje odustati. U Hrvatskoj smo se na takva ideološka nasilja u jezičnoj politici već navikli još u jugoslavenskim vremenima, ali voljeli bismo da više ne moramo živjeti u prošlosti koja se pokazala neodrživom, već da se možemo okrenuti mirnijoj budućnosti koja u znanosti podrazumijeva poštovanje istine, a u životu toleranciju i, ako je moguće, suradnju i uzajamno poštovanje. Uostalom, hrvatski jezik priznat je kao ravnopravan jezik u Europskoj uniji.
Eto, u HAZU-u su dolaskom novog vodstva, čini se, počeli puhati neki novi vjetrovi. Rekli bismo – konačno!
M.K.
PRINT
