GOSPIĆ – Samostan kamerlićanki, koji se gradi u Gospiću, uhvatio se krova. Čak se na vrhu vijori i hrvatska zastava. Neka se bar išta vijori, to je nova inačica kada se podiže krov. Nekada, ne u tako davna vremena, a sve u hrvatskoj tradiciji, na krovište su se isticali ručnici, koliko majstora krovopokrivača – toliko ručnika. I nije to bio beznačajan dar majstoru, ručnika je trebalo kao u priči.
Evo na primjer, kada čeljade umre, jedan ručnik je išao na raspelo, drugi na križ, zatim je svaki od nosača dobio ručnik, i tri kopača rake također. To je prosječno po pokojniku devet ručnika. A puna kuća čeljadi, umire se pa računaj. Zatim na primjer za pir, i tamo je trebalo ručnika, mlada je morala okititi konje ručnicima, na svakoga konja po jedan, pa koliko zaprega, pa ti računaj. Ako su četvera kola – osam ručnika. Zatim je u svadbi trebalo još pokoji, na primjer barjaktaru, pa se nekada davno, sada se zaboravilo, jedan ručnik stavljao na najvišu granu hrasta ili barem oraha (to je relikt praslavenske mitologije). Onda je ručnika trebalo za darovati mladu kad se igrala pavenka, a trebalo ih je i za svakodnevnu uporabu.
Nekad bilo, sad se spominjalo, pa ručnike zamijeniše hrvatski barjaci ili čak zelene grane. Barem simbolično.
M.K.
PRINT
