(…)
Nakon pada Vukovara i svih jezivih zločina Đole je dao intervju za Beogradski NIN. Naslov intervjua je bio “Relativno rodoljubiv tip“. U tom intervjuu kaže naš Đole:
”Meni je lično, od svih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice časne sestre, koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutna bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca!!! (uskličnici su moj dodatak), kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo nešto na ljudskim facama, mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.”
Naš je Đole stvarno bio u vrijeme “oslobođenja“ Vukovara u rodoljubno-verbalnoj formi. U tom “biografskom“ razgovoru za NIN u prosincu 1991.g. Đole je otvorio svoju široku balkansku dušu pa je rekao novinaru:
“Neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko -nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene nitko nije terao, ali da i jeste, zar bi trebalo da pevam ‘ajmo u boj, za narod svoj’ kao onaj talog tamo u Zagrebu?“
A taj talog, svaki s najmanje 200 kuna, je neki dan napunio Arenu da bi oduševljeno slušao Đorđa Balaševića. Misli li netko da Balašević nije bio u pravu kad je Hrvateke nazvao ‘talogom’?
U neko davno vrijeme naš se Đorđe istakao i tako što je napisao pjesmu, po mnogima antologijsku, pod naslovom “Laku noć Janezi“. Duhovita pjesma s puno istine o Slovencima. Evo, samo malo pjesničkog naturalizma iz te pjesmice:
“Kvarni ste, jadna vam majka, nismo iz istog filma i dečki iz trećeg Reicha za vas su GG firma“… “Želim vam mir i spokojstvo i slavu vašoj zastavi. Bilo je zadovoljstvo, jeb’o nas k’o nas sastavi“.
Valjda se hrvatski staro i novopečeni obožavatelji sjećaju i tog pjesmuljka, pa makar ga nije otpjevao u Areni valjda im je i on srca drag. Ali, uvijek postoji nekakav ali… Kad se nakon početne euforije i oda “oslobodiocima“ Vukovara neke karte počele malo drugačije miješati, Đole je osjetio da se nebo malo naoblačilo. On, željan sunca i sigurnosti, uzeo novo državljanstvo – slovensko! I na taj način stavio “tačku“ na svoju vjerodostojnost i umjetničku biografiju.
Sad pater Ike pita sam sebe bili bi se neki novinar u Zagrebu usudio zapitati Đoleta o njegovim stavovima i izjavama za vrijeme rata? Kao što je to novinarka u Beogradu pitala Doris Dragović. Ha, ha, ha… Naši vrli novinarčići se usude imati teška pitanja samo za Thompsona…
Zato, drugovi i drugarice, uživajte u Đorđu Balaševiću, Bori Čorbi, Lepoj Breni, Bajagi, Ceci… a mi ćemo u Thompsonu, Prljavcima… I ne zaboravite, mi naše zastave ne mijenjamo tako lako kao vi svoju posteljinu. Kako bi rekao Đole: “Jeb’o nas tko nas sastavi”.
(…)
Maxportal.hr
PRINT
