Vučićeva trbuhozborka, tragikomična figura političke scene u Srbiji koja svoje mjesto već poodavno najčešće pronalazi u crnohumornim vicevima i stand up nastupima komičara i koje je najveći dio tamošnje javnosti već odavno sit, premijerka Ana Brnabić, vjerno i podanički, poput pudlice slijedi vođu čopora i njegov lavež dopunjava vlastitim kevtanjem, upinjući se iz petnih žila da se to što jače i dalje čuje.
Trenutačno joj je kao i većini sljedbenika i promicatelja velikosrpske zločinačke ideologije najveći problem to što je jedan od političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj završio kao uzvanik u prvom redu na Trgu Dr. Ante Starčevića u Kninu, nedavno pri obilježavanju 25. obljetnice VRO Oluja.
Oni se panično boje svake moguće harmonije u odnosima između ovdašnjih Srba i većinskog naroda iz jednostavnog razloga: to je smetnja ostvarivanju ciljeva agresivne, osvajačke politike na kojoj Beograd ustrajava posljednjih 120 godina. Ta samoubilačka velikosrpska koncepcija na prostorima jugoistočne Europe, od 1904. godine do kraja XX. stoljeća ostavila je uočljive i prepoznatljive krvave tragove, a ne rijetko su upravo "prečanski" Srbi bili zlorabljeni od Beograda i tamošnje vrhuške. I red bi bio da to konačno shvate.
(…)
Reče prije dan-dva Brnabićka kako u Hrvatskoj ima srpskih kućanstava koja su bez struje. Točno. I hrvatskih, također, jer u našoj zemlji se ne razvlači električna mreža po nacionalnom ključu. Gotovo sam uvjeren kako je jako teško (čak i kad bi netko htio), zaobići, recimo, u nekom selu srpsko kućanstvo i ostaviti ga bez struje, a svima ostalima priključiti taj dragocjeni izvor energije.
U svemu su presudne financije i to je glavni uzročnik da u nekim krajevima i nekim selima građani nemaju svu potrebnu infrastrukturu.
Ali, smijem se kladiti da u Hrvatskoj ne bi bilo ni jednog jedinog Srbina bez struje, tekuće vode, plina, Interneta i klime, da su oni koji su srušili našu zemlju 90-ih godina platili ratnu štetu.
Beogradsku čaršiju i sve druge koji su zaboravili treba podsjetiti na sljedeće:
"Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u proteklom desetljeću.
(…) Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54 posto nacionalnog teritorija, na kojem je živjelo 36 posto hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26 posto hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu u razdoblju 1991.–1995. godine Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, a 37.180 osoba je ranjeno. Ogroman broj ljudi protjeran je ili je pak morao napustiti svoje domove i naselja. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236 milijardi kuna ili 65 milijardi njemačkih maraka.
Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550.000 krajem 1991. godine na 386.264 u 1995. godini. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica."
Dakle, pravo pitanje koje je naša politika i diplomacija već odavno trebala postaviti u pismenom obliku i u vidu službenog zahtjeva jest naplata ratnih šteta od agresora. Da se to učinilo i da se normalizacija odnosa sa Srbijom uvjetovala ne samo priznanjem krivnje za izazivanje rata, nego i otkrivanjem pune istine o našim nestalima i obeštećenjem za enormna razaranja koja su učinjena Hrvatskoj, drugačije bi sad Vučić i Brnabićka pjevali.
Srbi u Hrvatskoj jako dobro znaju kako su kao sudionici u agresiji na vlastitu zemlju i sami jednim dijelom sukrivci za sve što se dogodilo, pa i razaranja gradova i sela, infrastrukture, gospodarskih kapaciteta i vjerujem kako im je posve jasno da Hrvatska još uvijek jednostavno nije u stanju sve dovesti u red. Uložila je ogromne napore i golema sredstva u obnovu i zbrinjavanje povratnika, ali još uvijek ne može svakom građaninu osigurati životni standard za 21. stoljeće.
Naravno da je iluzorno postavljati bilo kakva pitanja akterima rata i ratnim huškačima koji danas sjede u Beogradu na čelnim pozicijama vlasti, jer s njima suvislog razgovora nema i ne može biti.
Ali ne bi bilo loše da netko (normalan i pismen - a takvih u Srbiji ima), primjerice, izračuna, koliko se kilometara električnih vodova, cesta, vodovoda, pruga, mostova, nadvožnjaka može izgraditi i koliko radnih mjesta otvoriti, ako se u tu svrhu izdvoji suma od 236 milijardi kuna, odnosno, 31 milijarde eura.
Vrijeme je da Srbi u Hrvatskoj jednom zauvijek otkažu poslušnost beogradskoj čaršiji i svoju braću u Srbiji i "Republici Srpskoj" lijepo i uljudno zamole, da im više ne "pomažu". I mi i oni bili smo svjedocima što je to izašlo 90-ih, kako je sve teklo i kakve je pogubne posljedice imalo.
Od obrata Svetozara Pribićevića, koji je nakon 10 godina postojanja Kraljevine SHS/Jugoslavije shvatio kako ih srbijanska politika uporno zavađa s Hrvatima, gura na stranputicu i radi protiv vitalnih interesa njih samih, prošlo je više od 92 godine.
Je li došlo vrijeme da Srbi u Hrvatskoj konačno dobiju svoga "Pribićevića"?
Z. Pinter/Hrsvijet.hr
PRINT
