SINAC - Kišno je dan. Oblaci stražare. Jučerašnje sunce danas bilježi dojmove u knjigu vjekova. Vrijeme nam je bilo sklono. Umjetnici su donijeli vedrinu i mirnoću. Mjesto jutrom uvijek odiše skladom i rosom ranih ura. Barba Tonči prvi je u stroju koji će danas činiti dobre stvari. Umjetnička duša i dosta više od toga. I bi tako. Okupiše se kistovi, palete i bijela platna dobiše svoje konture, pa boje, pa sjene i tragove ozračja Sinca na dobronamjernog putnika došljaka. Breka, Božić, Mlinarić, Dujmović, Erceg i Cota kao majstori bili su pomoć i primjer ostalim amaterima slikarima. I domoći osjećaju šušur. Kao nije to njima blisko, ali mila im sva ta događanja.
Štafelaji se smjestiše pod stare kestenove i jedan orah koji iako mladac daje miris svježine pa se otimahu za njegovu krošnju. Dječica dobiše svoj kutak. Mirno je sve to gledao Akademik. Razumije se on u dobre stvari. Nisu svi mogli doći. Čovjek snuje, Bog odlučuje pa poslaše svoje slike. Marljivo se stvaralo cijelog dana. Za hranu su se pobrinuli Leko, Jerković i Tomaić. Pastrva, pršut i sir. Rakija iz ovdašnjih voćara. Koja čaša vina. Stara „Godača“ poslužila je goste. Hvala svima.
Onda u predvčerje otvoriše se stara i trošna vrata malene izbe. Dugo već mučke stoji kraj kapelice svetog Mihovila. Umivena, obijeljenih zidova zakrila je svoje poneštre firangama na muštre i fele. A unutra namješaj zauzeo svoj položaj, zenen i u boji drva dok kao vladarica prostora u središnjoj sobi, nekad bi to bilo ognjišće došljake odmjerava stara škrinja. Ispuniše radosne boje pejzaža bjelinu zidova. Uzdahnu tambura. Pruži se pisma Godači u grane. Otvoriše se vrata sjećanja zabilježena u riječima starih stihova u narodu ponikli. Prođosmo tamburom lijepom našom, izljubismo je i zagrlismo. Ukrade se i koja suza, al onako da niko ne vidi. Bogu hvala na milosti. Ponovilo se i češće.
Jasna Ilić
PRINT
