(…)
Htio bih se osvrnuti na jedno drugo područje, izvan književnosti u užemu smislu riječi, u kojemu se događaju slične stvari, ali s manje potresa i reakcija. Radi se o filozofiji i filozofskim i srodnim piscima, a dijelom i o znanstvenicima.
Čini se da je najbolji recept za postati akademikom u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izdati, urediti ili prirediti knjigu o nekome Hrvatu (drugi narodi ne uživaju toliku čast) koji pripada srbskoj naciji, kulturi, znanosti, umjetnosti – pa i športu. Nekima uspije postati akademikom na račun poželjne krađe kao npr. Zlati Bojović (o Jovanu Deretiću ne treba ni govoriti jer je on izvan svih konkurencija), nekima pak ipak ne uspije kao npr. Slobodanu Žunjiću koji je izabrao „nesretno“ područje za tako visoke domete. On je, naime, srbski filozofski pisac, neki kažu, trećega ranga i u samoj Srbiji.
Žunjić je napisao knjigu Istorija srpske filozofije (prvo izdanje 2009., drugo 2014.) za koju je dio srbske akademske javnosti ocijenio da je to „jedinstvena knjiga“ u kojoj je srbska filozofija „prikazana sveobuhvatno, znalački, jasno, informativno i pouzdano“. Ta će knjiga „svojim otkrićima označiti prekretnicu u načinu gledanja i vrednovanja celokupnog nasleđa srpske filozofije“. (…) Neki hrvatski kritičari bili su nešto blaži prema autoru knjige. No nitko se nije pozornije osvrnuo na to što su i hrvatski filozofi zastupljeni u srbskoj filozofiji. U ovomu je tekstu riječ o tomu da se potvrdi teza o sveopćem svojatanju gotovo svega hrvatskoga.
Katolički biskupi – „srpski filozofi“
Nije Žunjić jedini srbski autor koji je pisao o povijesti srbske filozofije, ali je na njegovu primjeru i primjeru Ilije Marića (O srpskoj filosofiji, 2003.) vidljivo gotovo sve što se ima reći o temi. Naime, Marićeva je knjiga zbirka od desetak autorskih tekstova raznih srbskih autora o srbskoj filozofiji. Većina srbskih autora navodi da je srbska filozofska književnost počela oko 1770. godine. Razloge za to nalaze u činjenici da se, zbog povijesnih okolnosti, „srednje-vekovna teološko-vizantiska manastirska kultura nije mogla, u Srba, razviti u školastičku filosofiju (…) iz koje bi se opet razvila (…) moderna filozofija“. Ipak mnogima od srbskih povjesničara nacionalne filozofije ne smeta da npr. u tu filozofiju uvrste hrvatske filozofe od 15. stoljeća do naših dana, ili kako se to u Žunjićevoj knjizi navodi, kao srbska „filozofija u dijaspori“. Tako se npr. u nedostatku bilo kojega konkretnog imena među Srbima kaže da „filosofijom se tada bave samo oni pripadnici srpskog naroda, koji su se, kao Nikola Modruški (1421.-1480.), Martin Segon (oko 1479.) i Đurađ Dragišić (oko 1444.-1529.), preko katoličkih škola u jadranskom primorju, okrenuli Italiji“. Podsjećamo: Nikola Modruški, rodom Kotoranin, bio je katolički biskup u Senju i kasnije u Modrušu; Martin Segon bio je katolički biskup u Ulcinju, a Juraj Dragišić hrvatski franjevac iz Srebrenice koji je bio profesor filozofije i teologije u Firenci, bio je odgojitelj Giovannija Medicija (kasnije pape Lav X.). Godine 1514. predložio je reformu julijanskoga kalendara.
Dubrovčanin Nikola Vitov Gučetić (1549.-1610.) za Žunjića je također Srbin kao, uostalom, i svi Dubrovčani jer „posle (…) Gučetićevog dijaloga o lepoti prva srpska estetička razmatranja jesu ona kod Dositeja (…)“. I nakon Gučetićeva doba za srbstvo Dubrovnika zaslužni su isusovci jer: „kaže se da jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena, (…) dobivali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe, jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska.“
„Sveti Franjo Akvinski, osnivač Franjevačkog reda“, niti je Franjo niti je franjevac
Za srbskog filozofa Miloša Đurića, koji 1928. godine piše o „jugoslovenskoj filozofiji“, svi su Dubrovčani, naravno, „Jugosloveni“. Ipak ih Ilija Marić svrstava u knjigu o srbskoj filozofiji. Ali ne samo njih nego i filozofe iz 15., 16. i 17. stoljeća iz ostalih hrvatskih krajeva: Ambroza Šibenčanina, Ivana Polikarpa Severitana, Ivana Križana iz Zadra i druge. Tako npr. Juraj Križanić (1618.-1683.), „ma koliko se on povremeno nazivao Srbinom i služio srpskim jezikom, Juraj Križanić izlazi iz okvira srpske kulture, jer je on bio Hrvat (…)“. Samo nekoliko redaka iza toga Žunjić ipak zaključuje: „Križanić naravno spada u srpsku filozofiju kao predmet izučavanja srpskih filozofa, jer je o njemu Mihajlo Vujić pisao još u prošlom veku.“ To „u prošlom veku“ odnosi se na 1895. godinu. Eto, toliko o Žunjićevoj pouzdanosti i logičnosti. Ako su srpski autori pisali npr. o Platonu, Aristotelu, Kantu, Hegelu, Descartesu ili bilo kojem filozofu, znači li to da ti filozofi o kojima se piše spadaju u srbsku filozofiju?
Žunjićeva pouzdanost je do krajnjih granica upitna kada govori npr. o jednom boškovićancu iz 18. stoljeća. „Boškovićevom anticipacijom savremene relativističke fizike, pa i kvantne teorije, bavili su se mnogi srpski filozofi: A. Radics …“ Dalje navodi nekoliko, tobože, nesporno srbskih filozofa iz 20. stoljeća. Čak navodi latinski naslov Radićeva djela, objavljenoga 1765. u Budimu, ali ne zna da je Radić nešto malo mlađi hrvatski suvremenik i redovnički subrat Ruđera Boškovića. Radić nije mogao ništa znati, sve da je htio, o relativističkoj fizici Alberta Einsteina ili kvantnoj teoriji Maxa Plancka jer Radićevo djelo napisano je 135 godina prije Planckove ideje kvanta (1900.) i 140 godina prije Einsteinove specijalne teorije relativnosti (1905.). Ne treba posebno ni napominjati da je i sâm Ruđer Bošković, kako navode srbski prisvajači, „jezuita srpskog porekla“ ili „srpski sin kršne Dalmacije“.
(…)
J. J. Zmaj: Srbin je na putu bez Boga i pravde
(…)
A postoji i srbska pjesma koja kaže: „Nebo je plave srpske boje – A u njem stanuje srbski bog – Oko njega anđeli srpski stoje – I služe Srbina boga svog!„ Takvo nešto se u hrvatskom usmenom i pisanom blagu ne može naći. To priznaje i poznati srbski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj u svojoj pjesmi: „(…) Hrvat se ne bori da što otme kome –Čuva sveti plamen na ognjištu svome. – I dok tako čini u najteži dan’ –I Bog je i pravda na njegovoj strani’. –A kuda će Srbin – zar on da se dade – Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?(...).“
dr. sc. Stipe Kutleša/Hrvatski tjednik
PRINT
