GOSPIĆ – Jučer je bio dan stradanja s. Žarke Ivasić, milosrdnice, strijeljane u Gospiću i pokopane na groblju Sv. Marije Magdalene. Oko njezinog groba okupile su se, ove godine u manjem broju zbog koronavirusa, sestre redovnice te domaći vjernici.
U gospićkoj katedrali je u 18 sati biskup Križić predvodio je sv. misu. Pritom je u svojoj propovijedi među ostalim kazao:
„I naša sestra Žarka, čije se mučeničke smrti spominjemo, sigurno nije zamišljala da će njezin život završiti mučeništvom. Nitko svjesno ne ide prema tome. Ali nitko ne može unaprijed znati s kakvim će se sve silama zla u životu suočiti. I sestra koja je u bolnici njegovala najbjednije, jer bolničarki u tom vremenu nije bilo puno. To se vidi i iz činjenice da su komunisti, poslije rata, namjeravali sve redovnice rastjerati i samostane pozatvarati, ali su htjeli bolničarke zadržati u bolnicama, dakako, u civilu. A sâm Beograd dopustio je sestrama milosrdnicama da rade i u redovničkim uniformama samo da ih ne izgube.
Sestra Žarka radila je vrlo zahtjevan, ali i vrlo human posao s bolesnicima i ranjenicima, i u tom radu je u jednom trenutku dovela u pitanje i svoje zdravlje, pa je i sama završila kao pacijent, ali se brzo vratila služiti drugim pacijentima. Tako je trošila svoj život, ali u radosti jer čini Bogu i ljudima ugodno djelo.
No dolaze ljudi koji Boga iz dna duše mrze, a ni do bližnjih im nije stalo. Silno su im smetali oni koji su mirisali Bogom. U ovom našem, relativnom malom narodu, ubijeno je oko 700 svećenika, redovnika i redovnica, a još više prošlo ih je kroz duže ili kraće torture različitih kaznionica. Ni u jednoj komunističkoj zemlji nije stradalo više biskupa, svećenika, redovnika i redovnica proporcionalno stanovništvu.
Oni koji su ubijali nisu, dakako, tako razmišljali, jer do Boga nisu držali i mislili su da će njihova ideologija biti vječna. I oni koji su osudili i strijeljali sestru Žarku, kao i mnoge druge na tolikim stratištima u našoj domovini, napose u našem Gospiću, mislili su da na zločinima mogu graditi budućnost, da će na teroru i strahu čvrsto držati vlast u rukama i biti gospodari života i smrti.
Te snage su, nažalost, i danas žilave. I danas su itekako glasni oni koji relativiziraju zločine te ideologije. Čak se ne ustručavaju javno reći da je tih zločina trebalo biti puno više, da su zločinci aljkavo obavili svoj posao. „Dižu se na zadnje noge kada čuju da Crkva moli za te žrtve.“ Kakve moraju izgledati duše ovih osoba? Kako mora izgledati nutrina u kojoj prevladava mržnja? Zato u svojim molitvama ne smijemo ni njih zaboraviti.
Zlo nikoga nije usrećilo iako nekada može izgledati da se netko zlom dobro okoristio. Bolje je biti žrtva nego zločinac. Žrtva ostaje trajno živa u sjećanju ljudi, a zločinci umiru i nestaju, njihova imena se skrivaju, njih se ne spominje jer oni su pokopani.“
GSB/M.K.
PRINT
