Premda se predstavnici Vlade i sindikata potpuno razilaze u ocjeni radi li se ili ne radi o političkom događanju, tako dug štrajk i tako veliko prosvjedno okupljanje ne može biti lišeno politike. Ipak ostaje pitanje na koje nije lako odgovoriti: Je li to na djelu politika, kako je određuje bitna definicija, skrb za zajedničko dobro ili je riječ o politici koja je u službi parcijalnih interesa? Također je veliko i važno pitanje tko je po svojem u sporu konkretno zauzetom stajalištu bliži odnosno udaljeniji politici kao skrbi za opće dobro: Vlada ili vođe sindikata? A može se, ne bez temelja, postaviti i pitanje: Nisu li otprilike jednako daleko od politike kao skrbi za opće dobro obje u spor involvirane strane? Naime, obje strane postoje i imaju pravi i puni smisao samo u služenju općemu dobru. Glede nastaloga spora svima je jasno da je bitno opće dobro redovita što bolja školska nastava, a što je ona tako dugo izostala pokazatelj je da su obje strane više gledale svoje grupne interese negoli opravdane, legalne i legitimne interese učenika i njihovih roditelja.
Prosvjetni djelatnici, kao i mnogi drugi hrvatski građani, imaju mnogo razloga biti nezadovoljni pa nije teško to nezadovoljstvo iskoristiti za ciljeve o kojima se u javnosti uopće ne govori. Drugim riječima ne može se isključiti mogućnost da su i štrajk i taj veliki prosvjed izmanipulirani za ciljeve koje se ne otkriva, a koji su jako, jako daleko od općega dobra, odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.
No nameće se pitanje: Zašto je Vlada tek u petak 22. studenoga na konzultacije donijela svoju ponudu koja je, premda nije objavljena javnosti, pobudila nadu u završetak štrajka? Što se to dogodilo novoga da je Vlada mogla od 10. listopada, kad je počeo štrajk, tek sada izići s, čini se, uvelike prihvatljivim prijedlogom? Je li možda Vladi trebalo tako puno vremena da odluči sanirati štetu, koja je također u temeljima štrajka i prosvjeda, a koju je nadležno ministarstvo prouzročilo u obrazovnom sustavu, učinjenu kako prosvjetnim djelatnicima tako i učenicima, a to znači i roditeljima i cjelokupnomu hrvatskomu društvu? Je li Vlada konačno došla do spoznanja kolika je često farsa tzv. “škola za život” odnosno uvelike nedomišljena i nepripremljena reforma školstva, i koliko je bilo krivo kad je cjelokupni obrazovni sustav bio prepušten upravljanju jednoj minornoj političkoj strančici? Je li npr. domišljeno rješenje da će učenici koji sada idu u 2. razred srednje škole za dvije godine maturu polagati po novom programu, a slušat će ga samo dvije godine?
Narod.hr
PRINT
