Nedavno događanje na Klanac vrilu u Sincu, inače odlično odrađena promocija kraja, ponukalo nas je na odlazak do obližnje pećine.
Pećina se nalazi uz cestu, neposredno iznad samoga vrila, ali na žalost nije unutar turističke ponude. A već iza sljedećeg zavoja nalazi se Tonković vrilo, restoran i Šoćino odmorište „Kralj hladne vode“, da i ne spominjemo Majerovo vrilo s mlinicama. Pokušali smo se probiti kroz žbunje i kupinovo trnje do ulaza, znajući tek da je tu negdje unutra, i pokazalo se da ipak i nije neki veliki problem.
Ono što nas je dočekalo u pećini, nadmašilo je sva naša očekivanja. Pećina je prekrasna.
Kad smo nakon kraćeg razgledanja pećine navratili do dječje radionice u dvorištu kraj Klanac vrila, bilo je onih koji su nas pitali zar smo uspjeli ući u pećinu. Prevladavalo je mišljenje da je skroz zarastao put (zapravo i jest), a prisjetili su se tada djetinjstva kad je sve drugačije izgledalo i kad je pećina bila stalno mjesto dječje igre.
Prilikom ulaska treba se malo prignuti jer je kiša nanijela velike količine zemlje na ulaz, a nakon toga otvara se zadivljujuća dvorana. Nije velika, manja je od one iznad vrila Pećina u Lešću, ali zadivljuje bogatstvo oblika i boja, siga i zavjesa.
Strop je različite visine, negdje su uski i duboki procjepi uvis, u dubini pećine čini se da se penje unedogled (imali smo malu bateriju pri ruci), a negdje vise prelijepe naborane kamene zavjese. Zamijetili smo nakupine šišmiša.
Tlo je prekriveno slojem više ili manje mokre zemlje, a u desnom dijelu dvorane zemlja je puna pravilnih udubljenja nastalih kapanjem vode. S vremena na vrijeme čuje se pad kapi na kamenu podlogu.
U dnu pećine je povišeni dio, djeluje kao'pozornica', na njoj prekrasne svjetlucave gromade, korpulentni stalagmiti, jedan mještanin nam poslije reče da su to 'baba i 'ded'. Gdje god smo osvijetlili svjetiljkom, bljesnule su različite nijanse, od kristalne svjetlucave bjeline do fluorescentnih tonova i sivih, smeđih i zelenkastih nijansi.
Neočekivano za tako malu i tako pristupačnu pećinu, praktički usred sela. Fotoaparat nas nije pretjerano slušao u tami pećine, pa ne možemo slikom prenijeti ljepotu dvorane. Ipak, zadovoljni smo i s ovim.
U dnu pećine postoji i zarušeni prolaz. Legenda kaže da vodi duboko u splet podzemnih tunela i dvorana. Čuli smo i da su nedavno neki speleolozi amateri probali ići dublje, no nisu se navodno uspjeli probiti zbog velikoga urušenja.
Nije ni važno, za dopunu turističke ponude dovoljno je i ovo. Svaki će gost radi zaviriti unutra, ne očekujući nikakve spektakularne 'cerovačke pećine'. Nadamo se da će mještani Sinca naći načina kako pećinu ipak učiniti dostupnom turističkom razgledavanju. Iako onima koji su odrastali uz pećinu, ona možda ne izgleda kao nešto vrijedno pažnje, svaki će se posjetitelj Sinca obradovati mogućnosti obilaska male pećine. I boravak će mu biti ljepši i sadržajniji.
Još kad bi uz to išla kakva dobra legenda ili priča….
Manja Kostelac-Gomerčić
PRINT
