Što je Ivan Kukuljević Sakcinski godine 1873. zatekao na Gackom polju u ruševnom rimskom gradu Vitlju (Arupiju)?
Zajedno s otočkim arciđakonom i župnikom Josipom Mažuranićem i kapelanom Čvrljugom obišao je ruševine Arupija koje su bile prekrivene zemljom i grmljem.
Kaže da su hodajući pratili zidine: „hodasmo po tragu dužine otieh zidina i ne dodjosmo do kraja“. Najprije su hodali od Prozora prema Čoviću, tj. od zapada prema istoku prateći pružanje zidina i za pola sata su došli do Čovića, ali im tu nije bio kraj. Onda su krenuli prema sjeveru, u unutrašnjost Gackog polja (Špilnika), a zidine su se protezale daleko po polju, hodali su uz njih više od sat vremena!
Piše dalje Kukuljević da su tu iskopane rimske opeke, lijepe kamene ploče, mnoge babke (stari novčići) od Galbe, Konstantina, Konstansa itd., zatim mramorni stupovi, lijepo izvajane glavice, nadvratnice, žare, te više kamenih spomenika. Među tim spomenicima izdvajaju se kip boga Prijapa i kip Herkula kako dere lava.
Pretpostavljam da ovdje zapravo nije riječ o Herkulu, nego o Mitri, odnosno o mitričkom spomeniku in situ na kojem je reljef s prikazom boga Mitre kako ubija bika (a ne Herkul lava).
Kao što znamo, do danas su malim dijelom sačuvana upravo dva mitrička svetišta s reljefnim prikazima – na lokaciji Rajanov grič i na lokaciji Oltari. S obzirom da je jedno u Čoviću, a drugo u Prozoru na Špilniku, Kukuljević po svoj prilici misli na njih.
Daljnji Kukuljevićev tekst još nas više u to uvjerava jer piše da stari ljudi pripovijedaju kako su na prozorskom brdu i u selu Čoviću stajali nekada poganski hramovi. Kod Čovića stajala su dva hrama, sada razorena, u kojima je nađen Herkul s lavom!
Također piše kako narod govori da je na mjestu sadašnje župne crkve u Prozoru nekad bio poganski hram.
Doznao je Kukuljević i da je većina starina iskopanih u Vitlju propala kad je građena prva cesta iz Otočca prema Gospiću. Osim toga, ugrađene su u erarske (vojne) zgrade u Otočcu, Sincu, Lešću itd.
Kukuljević svjedoči kako je vlastitim očima vidio u tim mjestima ploče, stupove, nadvratnice razbacane na sve strane ili uzidane u kuće, staje i sl.
Kad su pretražujući Vitalj stigli do Čovića, sreli su na polju grupu žetelaca koji su veselo pjevali i smijali se. Upitali su i njih za starine, a oni su rekli da često nalaze 'stare pjeneze' (novčiće), ali ih običavaju baciti ili dati djeci za igru jer nemaju vrijednosti! Kukuljević piše da ih je podučio što moraju napraviti ukoliko opet nađu novčiće. Usput napominje kako je uočio veliku razliku u govoru i izgledu tih žeteoca u odnosu na žitelje zagrebačke okolice jer ga više podsjećaju na hunsko ili avarsko podrijetlo nego na hrvatsko i slavensko.
Znojni i umorni, Kukuljević i pratitelji odlaze na ručak kod župnika u Sinac. I tamo Kukuljević uočava rimske tragove: „Crkva u Sincu povećana 1750. ima izvana uzidanih vitaljskih pločica s čudnovatimi slikami“!
Predvečer na povratku još navratiše do župnika u Lešću i Kukuljević ga moli da mu pokaže crkvu. Ovaj to i učini, a Kukuljević i tu opaža rimske spolije: „U zidu crkve i u kući Mate Sladovića, kao i u Sincu kod kapetana Dujmovića, našo sam opet ploče, stupove i glavice rimske, izkopane u Vitlju“.
Nakon veselo provedene večeri kod lešćarskog župnika, vraćaju se u Otočac, a Kukuljević se oprašta od svojih domaćina i odlazi na noćenje u Brlog kod kapetanice, rođakinje iz Zagorja. Dakako da će opisati i Brlog, pa Brinje, potom Senj, ali to više nije naša tema.
Zaključno je Kukuljević zapisao i da je poduzeo službenim putem korake 'kod ovozemne general-komande' radi budućega iskapanja i čuvanja vitaljskih starina.
Ovaj Kukuljevićev zapis otprije 15o godina samo nam je potvrdio ono što smo i sami znali, puno je toga bilo, puno je toga zbog nemara i neznanja propalo. Sve te silne zidine po Špilničkom polju koje Kukuljević spominje, danas ne postoje. Skoro je nevjerojatno da su baš sve nestale, da nije nigdje ostao nikakav trag temelja tih silnih zgrada, ništa. Ljudi su stari grad razgradili i izjeli poput termita.
Tijekom poljoprivrednih radova na Špilniku, a oni praktički počinju tek u 20. stoljeću, prije toga se na polju uglavnom blago čuvalo, narod je svaki kamen koji je smetao vadio iz tla, ukrcavao na kola i vozio kući jer će uvijek dobro doći kao građevinski materijal. Svjedočili smo tome čak i u novije vrijeme, kad su stigli veći i jači poljoprivredni strojevi pa su iz zemlje počele izranjati nove starine, bilo je tu kamenja neobičnih oblika, čak s nekim natpisima… no sve je to iskorišteno za gradnju kuća, staja, ograda, prilaza…
Ako netko od čitatelja ipak ima kakvu starinu koju je uspio sačuvati do danas, neka nam se javi, rado ćemo objaviti fotografiju i članak, da bar na taj način načinimo trajni virtualni muzej na internetu.
Možda se još ponešto otkrije od silnoga Arupija. Ta pravog arheološkog istraživanja nije ni bilo. Svakako će vrijeme pokazati…..
Nastavit će se....
Manja Kostelac-Gomerčić
Foto: baza rimskog stupa okrenuta naopako ispred osnovne škole u Prozoru
PRINT
