BRLOG – Mediji su jučer bili što zbunjeni, a što zlonamjerni, naime u brloškoj crkvi Pohođenja Marijina Elizabeti don Anđelko Kaćunko je održao Misu za pomirenje. Iako su na ovoj misi bili članovi HAZUD-a i simpatizeri, a sve je bilo intonirano s Jurom Francetićem i navodnim ponovnim pokušajem stavljanja spomen-ploče na njegovu kuću, to nije bila misa za Juru Francetića. Najbolje je pročitati što je to „ustaša“ Kaćunko propovijedao:
Braćo i sestre, Isusova prispodoba o kukolju u pšenici, koji je tajno posijao neprijatelj, podpuno se uklapa u našu duhovnu borbu za ISTINU koja jedina oslobađa i molitvu za pomirenje. Ta evanđeoska slika zapravo je doslovna preslika hrvatskoga društva, u koje neprijatelji naše vjere i naroda danonoćno siju kukolj laži, razdora, nepovjerenja, mraka i smrti. Ali Isusove riječi također su nam pouka kako se trebamo boriti protiv te podvale – moramo svim evanđeoskim sredstvima širiti istinu, a sudbinu "sijača kukolja" prepustiti Bogu, Vrhovnom sudcu, da ne bismo "sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu"! Iz te je prispodobe očito kako trebamo raditi i moliti za međusobno pomirenje ljudi - jer nema pomirenja između svjetla i tame, istine i laži.
Dragi vjernici, upravo tu pouku možemo primijeniti na neke događaje iz naše nedavne i davne prošlosti, poglavito na one koji se ovih dana komemoriraju. Podsjetit ću: na prekjučerašnji dan 1941. godine, naš je narod u Bosni i Lici doživio užasnu tragediju. Toga dana, 27. srpnja 1941. u mjestu Trubar kod Drvara četničko-partizanski ustanici izveli su iz vlaka drvarskoga župnika Waldemara Maksimilijana Nestora sa skupinom vjernika koji su se vraćali s hodočašća Sv. Ani u Kosovu kraj Knina (a bili su "naoružani" krunicama!), pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču. Taj dan napadnut je i drugi vlak s civilima koji su se vraćali u Drvar s hodočašća Sv. Ani na Oštrelju (i koji su također imali "ubojito oružje" – krunice i križeve!). Do kraja rata iz Drvara su protjerani ili pobijeni gotovo svi katolici, katolička crkva u Drvaru srušena je i uklonjena 1949., a zemlja i imovina drvarskih katolika oteta, nacionalizirana i podijeljena novim vlasnicima, dok je gruntovnica namjerno uništena od novih komunističkih vlastodržaca.
Istoga dana kad je izvršen zločin nad drvarskim župnikom i katolicima, slični su "ustanici" u Lici izvršili zločine nad hrvatskim žiteljima na području Hrba (mjesta koje neki zovu SRB!), zatim Boričevca i Donjeg Lapca, a nedugo potom i nad muslimanskim civilima u Kulen Vakufu. U sljedećih desetak dana isti scenarij ponovio se u Bosanskom Grahovu i Krnjeuši. Najprije je početkom kolovoza ubijen grahovski župnik don Juraj Gospodnetić (kojeg su "ustanici" živog pekli na ražnju!) s više od 200 grahovskih katolika, a potom u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i župnik Krešimir Barišić likvidiran zajedno s više od 250 svojih vjernika (svi su oni također bili "opasno naoružani" kao i predhodno stradali vjernici).
Nakon svih tih zločina, Katolička Crkva i hrvatski narod bili su praktički iskorijenjeni sa širokog područja zapadne Bosne i istočne Like, od Ključa do Knina, i od Livna do Bihaća i Gospića. Unatoč tome, u bivšoj državi – 'Jugo-tamnici' - taj se dan, 27. srpnja, slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH, a i u modernoj Hrvatskoj i BiH još uvijek neke skupine i pojedinci toga dana u Hrbu i Drvaru obilježavaju "ustanak"…
U četvrtak, prije dva dana, banjalučki biskup Komarica predvodio je u Drvaru misno slavlje u spomen na spomenute stradale Hrvate - katolike. Istoga dana su u Boričevcu, nakon 76 godina (toliko je trajao embargo nad istinom i pravdom!), uz javno poštovanje pokopani uz crkvu njihova krštenja posmrtni ostatci 24 Ivezića, koji su "27. jula 1941." (živi) bačeni u Dabinu jamu. Biskup Mile Bogović istaknuo je kako se njihov ispraćaj dogodio na dan tzv. "prve puške" kojoj se desetljećima, a neki to i danas čine, odavalo poštovanje kao nekoj svetinji. Istaknuo je da trebamo svi o istim događajima misliti na isti način, pa teko ne želimo nikome osporavati ni da na tu "prvu pušku" gleda kao na oslobodilačku, ali doista je krajnje vrijeme da smijemo, dapače da smo dužni govoriti i o njezinoj zločinačkoj strani, naglasio je biskup. Njezini zločinački pucnjevi počeli su u Boričevcu, a poslije su odjekivali dugo po našim prostorima: oni su se čuli u Beiburgu i Križnim putovima, Jazovkama i drugim jamama i jazbinama, a u novije vrijeme u Domovinskom ratu - posebno u Vukovaru. Ali i ovdje u Gackoj, posebno u Brlogu, pa je ova crkva iz neposredne blizine granatirana i zapaljena.
Zato danas, naglasio je biskup Mile, imamo bar pravo tražiti da se prestane hvaliti zločinačka narav te puške, da se javno osudi njezin zločinački učinak. Ti pucnji jako dugo nisu dopuštali da se čuju glasovi žrtava Boričevca, glas trogodišnjeg Jure Ivezića i glas 82-godišnjeg guslara Luke, i mnogih drugih iz Brotnje, Boričevca i Drvara.
Braćo i sestre, mi smo kršćani i trudimo se poštivati i živjeti najtežu Njegovu zapovijed: "Ljubite i neprijatelje svoje, molite za one koji vas progone!" Zato mi danas ne mrzimo – proživljena patnja čovjeka oplemenjuje, a opraštanje neprijatelju duhovno nas jača i ozdravlja. To sam mnogo puta doživio kao djelatnik Vojne biskupije na misama za poginule branitelje. Sjećam se dviju starica koje su izgubile svoje sinove u Domovinskom ratu. Jedna nikako nije mogla oprostiti ubojicama, i zato je stalno bila žalostna. A druga, ne samo da je oprostila, nego se i upoznala s ubojicom svoga sina koji živi u Banjoj Luci – oslobođena tereta ona vedro živi i čak moli za ubojicu svoga sina!
Dragi vjernici, papa Ivan Pavao II. jasno je rekao da neke ideologije imaju krivu antropologiju, po kojoj se nekim ljudima odriču njihova osnovna ljudska prava. A nitko nema pravo nekome oduzeti dostojanstvo, život i pravo na grob. "Neka vjetar odnese prvu pušku i neka se ovaj prostor konačno dekontaminira, a vlast neka istraži i druge jame po Hrvatskoj i Sloveniji, da se žrtve kršćanski pokopaju. Neka se nakon Ivezića širi kult praštanja, jer mučeništvo je učvrstilo kršćansko zajedništvo te je nastala kršćanska globalizacija", zaželio je na koncu svoje propovijedi biskup Mile.
Braćo i sestre, naša Crkva se – po preporuci svetoga pape Ivana Pavla II. – zalaže za čuvanje spomena na sve koji su se žrtvovali za naše dobro i za slobodu svoga naroda. Biskup Bogović je – poglavito podizanjem Crkve hrvatskih mučenika – stalno isticao kako je potrebno vrjednovati žrtvu, a ne dizati cijenu mučiteljima (što smo kao narod doživjeli i od nekih svjetskih tribunala), a to znači da se trebamo diviti ranama, a ne onima koji su ih nanijeli. Zato Crkva želi očuvati od zaborava one koji su pretrpjeli mučeništvo, osobito u proteklom najkrvavijem stoljeću (kako ga je nazvao i poznati analitičar Zbigniew Brzezinski). Ne smijemo zaboraviti da je Katolička Crkva u prošlom stoljeću osobito bila progonjena i izložena udarcima Zloduha, ali isto tako ne smijemo smetnuti s uma kako je i u ovom stoljeću, od svih drugih vjerskih ili ideoloških zajednica, upravo Katolička Crkva najviše na udaru Sotone i njegovih slugu. To pokazuju podatci neovisnih istraživača i promatrača u svijetu.
Zato, dragi vjernici, moramo biti svjestni da opasnost od novih suvrjemenih oblika totalitarizma i u demokratskom društvu nije prestala. Spomenuti sveti Papa reče da se "korijen svakog totalitarizma može naći u negaciji transcedentalnog dostojanstva ljudske osobe, tj. vidljive slike nevidljivog Boga". Taj veliki Papa je s razlogom isticao tri užasna totalitarizma 20. st. – fašizam, nacizam i komunizam. I danas na to treba upozoravati, jer mnogi naši 'cromoljubi' žestoko zagovaraju DOMOLJUBLJE a zanemaruju BOGOLJUBLJE. Nisu svjestni da se NACIONALIZAM bez Boga brzo izopači u NACIZAM, a SOCIJALIZAM bez Boga pretvara se u zločinački KOMUNIZAM – sve smo to osjetili na vlastitoj koži (!). Jednako će tako GLOBALIZAM bez Boga biti najopasniji novi svjetski poredak - nazivam ga 'demokratski totalitarizam'.
Stoga je danas, braćo i sestre, svijetu i našoj Domovini najpotrebnija odvažnost i hrabrost KRŠĆANA u svjedočenju vjere i u življenju evanđeoskog zadataka da budu "svjetlo svijeta", "sol zemlje" i "kvasac tijestu", pa i po cijenu progona. KRV novih mučenika bit će uvijek sjeme novih KRŠĆANA. Jer "što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu…" – rečeno je već u drugom stoljeću, na početku Crkve! To je jedini pravi temelj za sve reforme koje su nam potrebne i za kojima vapi cijeli svijet.
Jer mi, kao kršćani, ispovijedamo i svjedočimo da samo Kristove rane mogu iscijeliti sve čovjekove boli i rane, kako je najavio prorok Izaija. Mi ispovijedamo i svjedočimo da nas samo ISTINA može osloboditi, kako je naglasio jedini Osloboditelj čovjeka – Isus Krist, koji je za sebe rekao da je Put, Život i Istina. Blago onom tko za Njim ide! Stoga, ako u našemu narodu koji ubrzano izumire bude – a ja sam siguran da već ima i da će biti – dovoljno onih koji će ići za Isusom, Istina će i u našemu društvu pobijediti, dogodit će se pomirenje i mi ćemo imati budućnost.
Amen.