Razgovarali smo s našom viceprvakinjom Petrom Orešković iz Otočca, članicom Folklornog društva Otočac pri Gackom pučkom otvorenom učilištu, nakon što je na Brodskom kolu u Slavonskom Brodu izabrana za prvu pratilju Najljepšoj Hrvatici u narodnoj nošnji i čuli pregršt zanimljivosti.
GG: I onda, Petra, kako se osjećaš kao prva pratilja?
Još uvijek sam u šoku, nisam se niti najmanje nadala ovakvom uspjehu. Bila sam sigurna da nemam nikakve šanse ja sa svojom skromnom nošnjom pored svih onih bogatih, kićenih nošnji, pogotovo slavonskih. Bilo je ogromno iznenađenje čuti svoje ime kao ime prve pratilje. Doslovce sam se šokirala. Iznenađena i presretna. Ipak se prepoznala originalnost i prirodost moje minimalistički dotjerane nošnje. U gradu su svi moji poznanici i prijatelji imali velika očekivanja, bila sam uvjerena da ću ih razočarati, a eto ipak sam ih učinila ponosnima. Moram priznati da sam i sama vrlo ponosna na ovaj uspjeh.
GG: Znači, konkurencija je bila opaka, puno raskošnih, kićenih nošnja?
Konkurencija je bila zaista velika. Na izboru su sudjelovale trideset i tri djevojke i bilo je tu svega i svačega. Najviše su se isticale slavonske, dukatima ukrašene, široke nošnje koje zaustavljaju dah. Prekrasne su mi bile i djevojke iz Dalmatinske zagore i iz Hercegovine. Sve u svemu, jedno 6-7 djevojaka se isticalo, čak ih je i fotograf cijelo vrijeme namještao, sabirao ih i fotografirao iz svakog kuta. To mi je tek bilo učvrstilo uvjerenje da ništa od kakve titule mojoj nošnji.
GG: Što misliš onda zašto si odabrana među najljepše, što je presudilo?
Inače uvijek imam tremu pred nastupe i slično, prošle sam godine prije izbora najljepše djevojke u nošnji u Otočcu popila tabletu za smirenje jer sam bila sva van sebe. Tada sam znala da ima nade za pobjedu. Na Brodsko kolo došla sam bez očekivanja, samo s odlukom da svoju skromnu nošnju prošetam i pokažem s ponosom. Da joj iskažem poštovanje koje ona zaslužuje. Bila sam tamo najskromnija, ali sam se potrudila biti najponosnija. Jedna me djevojka pitala jesam li ja to obučena za ići u polje, malo me stegnulo oko srca, ali sam joj veselo odgovorila da nisam, da je to naša svadbena nošnja. Malo se iznenadila, kaže kako oni u Slavoniji tako idu raditi u polje. Jadna moja siromašna Lika! No ipak, dok su se sve djevojke dičile svojom nakićenošću, obilatošću nošnje i šminke (zaista imaju i čime), ja sam se dičila našom ličkom jednostavnošću i prirodnošću. Mislim da je taj omjer opuštenosti, ponosa i jednostavne ljepote nošnje zaslužan što sam osvojila titulu prve pratilje.
GG: Poput bajke o Pepeljugi! Za nagradu si dobila….
…srebrnu ogrlicu, narukvicu od srebra i kristala, prekrasnu sliku ivančica koja me podsjetila na nadolazeću Ivanju i, naravno, buket cvijeća.
GG: Glavni dojam s Brodskog kola je….
…da će mi u sjećanju zauvijek ostati toplina koja je vladala. Toplina ljudi s kojima sam provela taj dan. Sve su djevojke, natjecateljice, bile drage i pristupačne, sve je bilo ležerno, bez tenzija. Sve smo čekale isto i sve smo imale isti problem - kuhale smo se pod svim tim slojevima na sebi. Nije bio pritisak ni izaći pred komisiju i oni su bili tako topli, dragi i simpatični. Tako i naši Sokolovi, stasiti momci koji su bili naša pratnja. Pravi Slavonci, pristupačni i isijavaju dobrotom. Bilo nam je jako zabavno s njima, rastjerali su ono malo treme što se uvukla u nas...
GG: Nešto bi posebno izdvojila s izbora?
Kada sam sišla s pozornice nakon drugog od tri izlaza, prišao mi je čovjek od nekih pedesetak godina i pozvao me na stranu. Zbunjeno sam se s njim udaljila par koraka od svoje skupine. Šetamo mi, a on se obraća ženi koja nas čeka i kaže: "Evo je! Otočanka naša!" Njima osmjeh od uha do uha, a ja nikako pohvatati što se događa. Ispalo je da su to ljudi iz Otočca koji su se prije trideset godina preselili u Slavonski Brod. Pokušavali smo otkriti imamo li kakvu vezu, imamo li možda zajedničkih prijatelja. Čim sam rekla da sam "Nine Čelakana nučica" na licu gospodina Jose pojavio se osmjeh i sreća kakvu dugo nisam vidjela. Kako u Otočcu, tako evo i u Slavoniji me ljudi najbolje znaju kad kažem da sam ja nučica svoga dede Nine. Kako je svijet mali! Uljepšali su mi dan! Ispričali smo se kao neki stari prijatelji. Baš je lijepo susresti nekog svog! Inzistirali su da mi kupe sok, pa je gospodin Joso otišao po sok i pažljivo birao koji će uzeti jer "oni gazirani ti ne valjadu". Izgrlili smo se, izljubili, i slikicu smo nabacili, a onda smo se rastali jer sam morala izaći treći put na pozornicu, posljednji i za mene vrlo sretan….
Inače, prilikom izbora najljepše djevojke u narodnoj nošnji u Otočcu Petru je prilikom izlazaka na pozornicu pratio Filip Kostelac, kolega iz Folklornog društva Otočac. Na Brodskom kolu Petru je na pozornicu pratio opet - Filip. Ali ne isti. Ovaj put, Slavonac. Tako Petri, kako god okreneš, sreću donosi Filip!
M.K.G.
Foto: Vera Dasović
PRINT
