U srijedu večer je u maloj dvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta održana promocija novog romana Milana Kranjčevića „Patuljci krila nemaju“. Knjigu su predstavile intelektualno jake ženske snage: doc. dr. sc. Jasminka Brala-Mudrovčić, profesorica na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Zadarskog sveučilišta, prof. Manja Kostelac Gomerčić i sam autor. Konferansu je vodila Ruža Orešković.
Publika je mogla na ovoj promociji čuti mnoštvo toga, možda sve nije mogla ni pohvatati, naime da bi se pratila pojedina izlaganja trebalo je imati određeno literarno predznanje.
Dr. Brala Mudrovčić je u uvodnu izlaganju napravila kratki cjeloviti presjek svjetske i hrvatske književnosti sve kako bi u kontekst stavila ovaj Kranjčevićev roman. Pritom je naglasila:
- Kako bih Vam što bolje predočila složenost Kranjčevićeva pripovijedanja navest ću samo jedan primjer iz svjetske književnosti. Radi se o romanu Krik i bijes američkoga književnika Williama Faulknera, dobitnika Nobelove nagrade. To je njegovo prvo djelo koje koristi tehniku struje svijesti. To je jedan od najambicioznijih modernističkih romana uopće te klasik američke književnosti. U središtu romana je obitelj bivših južnjačkih aristokrata koji se suočavaju sa svojim potpunim raspadom. Prvi dio romana ispričan je iz perspektive tridesettrogodišnjeg mentalno zaostalog Benjamina kojega se obitelj srami zbog njegovog autizma. Odjeljak je sastavljen od njegove struje svijesti koju karakterizira nelinearnost: on ne razlikuje prošlost i sadašnjost te su njegova sjećanja isprepletena s događajima iz sadašnjosti. Faulkner je koristio kurzive da bi označio prijelaze iz jednog sloja sjećanja u drugi. Sličnom se tehnikom služi i Milan. Uspješno istovremeno vodi dvije fabule, a od retrospektivnih sekvenci četvorice pripovjedača u jednoj od njih radnju u sadašnjosti naznačuje samo drugim tipom slova.
Prof. Kostelac Gomerčić u svojoj analizi ovog romana zaronila je duboko u samo djelo iznoseći publici čitav niz specifičnosti i posebnosti ovog djela. Naglasila je da možda čitatelju ne će biti lako pročitati cijeli tekst, odnosno da će možda teško povezati izlomljene i ispremiješane sekvence tijeka radnje, tim više jer se radi o četiri naratora i dvije paralelne radnje, od toga jedne sadašnje, a druge prošle, koja se daje u retrospektivnim sekvencama.
- Kranjčević je u romanu Patuljci krila nemaju otvorio satirično alegorijski pogled na društvenu zbilju koju upravo proživljavamo, izveo je tragikomičnu farsu koja na jednu stranu klizi u fantastiku, a na drugu u grotesku. Bez obzira na takvu hiperboliziranost pristupa, odnosno baš zbog toga, u romanu se iluzornost uspješno rastače i postaje fakcijom koju prepoznajemo kao autentičan sadašnji (društvenopolitički) trenutak bilo koje male sredine u Hrvatskoj, pa se svakom čitatelju može činiti da je autor imao na umu baš njegov ‘slučaj’. (…) Evidentno se ne govori ni o čemu drugom, nego o stvarnosti našoj svagdanjoj i čitatelj mora prihvatiti određenu dozu nelagode i neugodne tjeskobe u suočenju s činjenicom da i on (baš poput junaka romana) često pristaje na igru divljenja nepostojećemu carevom ruhu. Autor tako ne raskrinkava samo svoje junake, nego i čitatelja (na njegov užas) i suočava ga samog sa sobom, kaže mu podsmješljivo (ali ne i zlobno) da se može i dalje pretvarati, ali je svejedno uhvaćen s glavom u pijesku i dignutom riti. Pritom se autor ne skriva iza suvremenih mitologija tranzicijskoga društva ili PTSP sindroma, na djelu je ljudska narav takva kakva jest bila uvijek i ostala do danas.
Na kraju je sam autor progovorio o nečemu što prezenterice prethodno nisu naglasile, a to je – strah. Autor dopušta da u ovom romanu ima i fantastične proze, i političke proze, da ima ironije, satire, možda i kalambura, ali da mu to nije bio cilj već puko sredstvo dolaska do glavnog motiva, a to je strah.
- Strah je tjeskoban i skučen osjećaj duše pred zlom koje prijeti. No nije sve beznadežno, marom se ta iluzija, a strah jest iluzija, može nadvladati. U naravi straha je da slabi i uništava dušu, da krši čovječju volju. Razuman čovjek je pozvan da se bori protiv tog zla, strah jest zlo, to je njegova dužnost. A dužnost podrazumijeva opiranje lijenosti duše, njenoj malaksalosti i malodušnosti. Jer ako čovjek upadne u lijenost duše, on čini grijeh, lijenost je jedan od smrtnih grijeha. Ako čovjek podlegne toj iluziji koju nazivamo strahom, strah rađa novi strah, a kako je strah zlo, zlo rađa novo zlo. Sve loše na ovomu svijetu dobrim dijelom proizlazi iz straha. U suvremenu svijetu, koji je premrežen iluzijama, čemu možemo svjedočiti svaki dan i svaki trenutak, čovjek je ulovljen u ropstvo duhovno. A ropstvo duhovno je opasnije od svakoga ropstva tjelesna – pojašnjavao je autor poimanje straha kao osnovicu za svoj roman.
Na kraju izlaganja autor je kao završni moto uzeo iz 12. poglavlja Lukina evanđelja redak 32: Ne boj se, stado malo. Očito time zaželjevši poslati snažnu poruku čitateljskoj publici.
R.O.
PRINT
