OTOČAC - Hrvatski radio Otočac je postao „institucija“ jer kako drugačije reći za radio koji je napunio pola stoljeća svoga neprekidna emitiranja? A ta institucija, važna Gačanima, i ne samo njima, kroz svoju prošlost prolazila je nekada kroz bolja, a ponekada i kroz loša vremena. No ipak je to jedan radio, a radio nije samo oprema i odašiljači, radio čine prvenstveno ljudi, bez programa nema radija, a program osmišljavaju ljudi. Iako sadašnja direktorica Hrvatskog radija Otočac nije u ovomu radiju od njegovih prvih dana (da jest, odavna bi već bila u mirovini), postala je ostala i prava njegova ikona, slušateljstvo je izjednačuje s njim, kojega li većeg priznanja jednomu novinaru? HRO bez Ruže Orešković nije ono na što su vjerni slušatelji navikli, a navike su u kategoriji određene psihološke i mentalitetne naravi. Povod ovomu sučelnom razgovoru su ovojesenja dobivena priznanja na Danima medija u Opatiji.
Gospođo Orešković, ne događa se to svima, Vama se ipak dogodilo, kolege iz ceha su Vas nagradili i kao pojedinca, ali i Hrvatski radio Otočac kao polstoljetna mladića/starca. O kakvim se nagradama radi?
-Kako je poznato, u ovoj godini Hrvatski radio Otočac obilježio je pola stoljeća kontinuiranog djelovanja u eteru, čime smo doista među najstarijima lokalnim radijskim postajama u Hrvatskoj. Hrvatska udruga novina i radija dodjeljuje svake godine "jubilarcima" priznanja za rad, tako smo i mi ove godine za tu lijepu obljetnicu dobili priznanje.
Ove godine i osobno sam po prvi puta dobila vrijedno priznanje kolega iz struke. Radi se o nagradi Zlatni mikrofon, koju godišnje dodjeljuje Hrvatska udruga radija i novina, strukovno udruženje koje danas okuplja oko 120 članica diljem Hrvatske. Kako je riječ o najsjajnijemu mikrofonu – dodjeljuje se naime, po jedan brončani, srebrni i zlatni mikrofon, naravno da me obradovalo priznanje. Posebno mi je drago što sam nagradu dobila za ovogodišnji ciklus emisija „Naše devedesete“ koja je imala za cilj starije podsjetiti, a mlađe upoznati s ratnim stradanjima Otočca i Gacke u Domovinskom ratu, organizaciji života u ratnim uvjetima i obrane grada, prenijeti sjećanja naših branitelja, ispričati tragične sudbine nedužnih. Stoga hvala svima koji su mi u tome pomogli da emisije ostanu zabilježene za budućnost, a svakako velike zasluge za te emisije ima i kolegica Blaženka Barković u izboru glazbe i montaži, ali i svi oni koji su se odazvali za sudjelovanje.
Moram reći da u svemu ima podudarnosti, emisija u povodu 25. obljetnice od početka Domovinskog rata, a osobno sam i 25 godina profesionalno u novinarstvu. Naime, zaposlila sam se kao novinar u radiju 1987. - dakle prije 29 godina, ali moram oduzeti četiri godine kada sam bila daleko od novinarstva, u turizmu.
Zadržimo se malo na Hrvatskom radiju Otočac. Ovaj radio je najstariji radio na sadašnjem prostoru Ličko-senjske županije, naprosto to je činjenica. Neki drugi radiji su također stasali, neki se ugasili, a neki su pokrenuti mnogo kasnije. Kako imate bogato novinarsko iskustvo, što držite da je bilo presudno da je HRO opstao do sada, odnosno da je emitirao bez prekida svih tih pola stoljeća.
-Što je bilo presudno? Pa uvijek su zaposlenici radija nosili teret odgovornosti za taj kontinuitet, ali bez potpore lokalne sredine i ljudi "pri vlasti", koji su imali sluha o značenju radija, i u vremenima kada su odlazile mnoge pa i starije institucije, bilo bi teško opstati. Sjetit ću se samo situacije od prije 20 godina, kada su svi gradski vijećnici Grada Otočca zamrznuli stranačko članstvo u znak prosvjeda, kako bi Hrvatski radio Otočac zadržao ranije odobrene frekvencije. Bilo je brojnih zajedničkih odlazaka u Zagreb, najodgovornijih ljudi grada i vodstva radija, u nastojanjima za opstojnost našeg radija. Spomenut ću i široku potporu slušatelja, više od 8.000 potpisa peticije ne samo slušatelja iz Otočca i susjednih općina, već i Hrvatskog primorja i šire, koji su nam davali snagu. Naravno, bez financijske potpore informiranju iz gradskog proračuna, radio ne bi mogao opstati svih tih godina. Gasili su se posljednjih godina i mnogo veći lokalni radiji u demografski i gospodarski bogatijim sredinama. Reći ću, skromni smo, "pokrivamo se" s onoliko koliko imamo. Radimo, trudimo se opstati i dalje.
Bilo je svakako i burnih vremena, barem što se medija tiče. Stječe se dojam, ali nije to samo dojam već notorna činjenica, da politika (ma koje ona provenijencije bila) voli „bdjeti“ nad medijima, nekako ih voli kontrolirati. Radili ste u ona olovna vremena jednoumlja, radite i u ova, neki rekoše demokratska vremena, ima li razlike? Ako ima, koje to?
- S obzirom na moje početke u novinarstvu kasnih 80-tih, reći ću tada je bilo nepisano pravilo o čemu se izvještava, i temama koje nisu dio novinarskog zanimanja(poput vjerskog života npr.). Naravno tada sam tek stasala kao novinarka. Sjećam se jednoga mog bezazlena ali ipak kritičkog teksta objavljenog u Večernjaku (kratko sam mijenjala kolegu Cvitkovića) o tome kako nije organiziran doček Nove godine u Otočcu. Naravno da su tada reagirali iz komiteta SK, ali ipak su me moji nadležni obranili. Bilo je i kasnijih reagiranja u demokratskim vremenima, kako ste spomenuli. To je rad u kojem ste, kako volim reći, "uvijek između čekića i nakovnja". Važno je ne pognuti leđa. Na kraju, zbog toga sam i odlučila otići. Moram reći, da u posljednjih devet godina , ne pamtim ikakvih pokušaja utjecanja, nije ih bilo.
Zanimljiva je ta potreba „bdijenja“ nad medijima, to je svakako dvosjekli mač. Ako netko prerevno „bdije“, pada slušanost ili čitanost medija i eto ti nezadovoljstva. Opet ako je ta spomenuta potreba u blažoj formi, mediji daju više, slušanost ili čitanost je veća. Kao iskusna novinarka, što mislite kakvo bi idealno (utopijsko) stanje bilo po ovomu pitanju?
- Priznat ću, možda i novinarska oštrica s vremenom postane zaobljenija. Nekako s godinama zorimo, spoznamo da je previše negativnih raspoloženja, isticanja upravo loših i negativnih stvari. Mala smo sredina. Svaki trud, posebno i onih najmlađih, vrijedi spomenuti, pohvaliti, reći nešto dobro. Nije sve crno kako se često želi prikazati. Žalosti me činjenica da često nema odaziva upravo kad tražimo takve vijesti. Nije zadaća samo kritizirati već potaknuti, pridonijeti dobrim vibracijama.
Podijelila bih susrete i razgovore s ljudima u tri skupine - na onu vrstu razgovora koja vam oduzme svu energiju i iscrpi, na razgovore s ljudima koji vas oplemene, obogate novim spoznajama i šire vidike i na one drage susrete i razgovore s jednostavnim ljudima koji vam uljepšaju i najoblačniji dan, od kojih čujete zrnca životne mudrosti. U tome je ljepota radijskog novinarstva. Široko je polje djelovanja, ne treba se zamarati onom prvom skupinom.
I sami ste svojevremeno, a to nakon desetljeća rada na radiju, bili prisiljeni napustiti novinarski posao i posvetiti se nečemu drugomu. Je li Vas to obeshrabrilo, odnosno što je odlučilo da se ponovo vratite na posao koji sjajno obavljate (tako barem svjedoče slušatelji)? Pod kojim uvjetima ste se vratili?
- Hvala, ako ima dobrih mišljenja. Moja odluka, svojevremeno, o napuštanju radija bila je nakon promišljanja - i prevagnulo je - ako ne mogu raditi kako mislim da trebam, onda ne ću niti onako kako će mi biti dirigirano, pogotovo ako se kosi s mojim pogledima na novinarstvo, na rad i život. S previše negativnih naboja ne trujemo samo sebe, nego i svoje bližnje, sve oko sebe. Ako ne možemo promijeniti stvari i odnose, onda je bolje otići. Inače mislim da se ljudi previše bave podmetanjima, troše energiju u krivom smjeru.
Kako kažu, svako zlo za neko dobro. Bogatija sam danas za neprocjenjiva iskustva, poznanstva, putovanja, upoznavanje drugačijih odnosa i poslovnog okruženja. Opet bih jednako postupila. U međuvremenu su se okolnosti promijenile i odlučila sam se vratiti poslu iz kojeg nisam izvukla bilo kakvih privilegija, ali koji jednako s uživanjem radim i danas, jer nekako sam u njemu pustila korijenje, iako je zanimljivo i u turizmu. Da nije bilo slobode misli i riječi, ne bih se vratila.
Budimo iskreni, u novije doba (vjerojatno nije bilo drugačije ni nekada) novinarstvom se počinje baviti i bavi sve više ljudi. Nekako se stječe dojam da su svi „predodređeni“ za taj posao, da ga „znaju“, da su se s tim vještinama i znanjima čak i rodili. Koliko je to srozalo struku? Ima li tu „lijeka“? Prije koju godinu Hrvatsko novinarsko društvo je pokušalo promijeniti svoj statut i ograničiti članstvo samo na fakultetski obrazovane ljude. To nije prošlo jer je rečeno da takva odredba nije u skladu s hrvatskim Ustavom. To je porodilo „tuštu i tma“ u članstvu, svi vitlaju s iskaznicama HND-a, nikada jadnije. Kako u toj medijskoj mutnoj vodi držati glavu iznad?
-S vremenom naučimo - ne osvrtati se na to, na druge. Da, danas se svatko bavi novinarstvom. Ne želim podcjenjivati bilo čiji rad, posebno ne intelektualaca koji svojim pisanjem rasvjetljavaju pojave i okolnosti, pridonoseći tako boljem razumijevanju društvenih odnosa. Međutim, danas se olako svašta piše, fotografira i objavljuje, ne razmišljajući o značenju i posljedicama javne riječi ili pisma. Olako se proziva i blati. „Novinara“ u izobilju. Istodobno, u manjim sredinama gotovo da ni nema profesionalnih novinara, osim još nekoliko u lokalnim radijima. Što nam to govori – novinarska struka je podcijenjena, profesionalci odlaze na lakša i bolje plaćena mjesta koja imaju veze s javnošću. Novinari su svakako i sami pridonijeli degradaciji struke. Da je bilo više suglasja i međusobnih uvažavanja, bilo bi možda svima bolje. Medijska scena je danas neograničena. Puno toga se promijenilo, a zadnjih godina te su promjene sve brže .Mnogi pišu isključivo radi zakulisnih interesa. Ipak, želim vjerovati da se ne ćemo zagubiti u toj šumi svaštarenja.
Sučelni razgovor vodio: M. Kranjčević
PRINT
