Gačanski park hrvatske memorije je razotkrio prešućenu, zaboravljenu, nepoznatu nacionalnu povijest Gacke i Hrvatske. Svaki kubus priča na svoj način jednu priču o zaboravu, tako da je prof.dr.sc. Tihomil Maštrović na kolokviju o Gačanskom parku ustvrdio kako se tu radi o „diskursu o zaboravu“.
- U cjelokupnoj uljudbi, civilizacijskom nasljeđu, možemo pratiti taj zaborav, kao i na događajima i likovima iz vojne povijesti. Sustavno se marginaliziralo sve hrvatske vojnike i bitke u hrvatske nacionalne interese. Tipičan primjer je general Nikola Maštrović, rođen u Makarskoj 1791., koji je završio prvo hrvatsko moderno učilište u Zadru kao inženjer niskogradnje i postigao visoko obrazovanje, rekao je uvodno prof. dr.sc. Tihomil Maštrović govoreći o generalu Nikoli Maštroviću, nekadašnjemu zapovjedniku Otočke pukovnije.
Unatoč obrazovanju i drugačijim željama roditelja, Maštrović podnosi molbu maršalu Marmontu da ga primi u vojsku. Tu počinje njegova vojnička karijera s puno vojnih uspjeha koje bi ovdje bilo nemoguće nabrajati (ovo je ipak samo novinarski članak). Spomenimo samo da ga je već 1813. Napoleon odlikovao za pokazanu hrabrost na talijanskom ratištu. Poznata je Napoleonova izjava o Hrvatima: „Ja nisam imao hrabrijih i boljih vojnika. Hrvati, to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao sto tisuća Hrvata, osvojio bih čitav svijet.“
Godine 1842. Dvorsko ratno vijeće predlaže Maštrovića tri godine prije roka za pukovnika Četvrte hrvatske pukovnije u Otočcu te će se kao zapovjednik Otočke pukovnije ( 44 četvorne milje, 57 tisuća stanovnika u 84 naselja) ubuduće posebno zauzimati za duhovni i gospodarski napredak toga kraja. Posvuda je gradio ceste, podizao vojne zgrade i sakralne objekte, unaprjeđivao kulturni, socijalni i vjerski život.
- Njegova je obitelj oduvijek imala visoku hrvatsku rodoljubnu svijest i u Maštrovićevim postupcima vidi se koliko je svjestan svoga nacionalnog i vjerskog podrijetla. Prof. Valentić mi je potvrdio da su nehrvatski zapovjednici, stranci, bili izrazito nehumani prema domaćemu stanovništvu i nije ih bilo briga za socijalnu, nacionalnu i duhovnu skrb o njima. Jelačić i Maštrović kao domaći zapovjednici bili su iznimke, rekao je dr. Tihomil Maštrović.
Jelačića i Maštrovića povezuje prijateljstvo, domoljublje i slična vojna sudbina, obojica ratuju s Turcima i napreduju u činovima, a dok je Maštrović bio u Otočcu, Josip Jelačić je bio zapovjednik glinske pukovnije. Njegov brat Juraj Jelačić bio je Maštrovićev zamjenik u Otočcu.
S Drugom otočkom bojnom 1848. Maštrović odlazi na talijansko ratište gdje je Austrija uputila svoj najbolji kadar. Tamo je već bila Prva otočka bojna (koja će se kasnije pridružiti u Mađarskoj postrojbama koje je vodio ban Josip Jelačić). Proslavili su se junaštvom, hrabrošću i izdržljivošću, a Maštrovića je austrijski feldmaršal Josef Radetzky imenovao general-bojnikom.
Tijekom 1849. general Maštrović niže vojne uspjehe na bojišnici u sjevernoj Italiji te iz Beča stižu pohvale, a šest časnika predlaže ga za daljnje promaknuće, u čin feldmaršala. Njegov zapovjednik feldmaršal Radetzky mu tada piše da će mu odlikovanje biti dodijeljeno čim prilike dozvole. Međutim, umjesto radosne vijesti, u sljedećem pismu Radetzky ga obavještava da je carevom odlukom umirovljen! U međuvremenu je Radetzky spletkama ishodio da se umjesto promaknuća Maštrovića umirovi, čime se zauvijek riješio odlučna Hrvata i opasna 'protivnika'.
Osim toga, sada se Radetzky mogao okititi Maštrovićevim uspjesima i pobjedama na vojnom polju i slavodobitno se vratiti s pobjedničkim lovorikama u Beč koji ga je trijumfalno dočekao te je prigodno Strauss skladao koračnicu, famozni Radetzky marš, kojim sve do naših dana Europa ulazi u novu godinu na tradicionalnom Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije. A da se pritom Radetzky nije maknuo dalje od Karlovca!
Shrvan razočaranjem i teškom bolešću, Maštrović umire 17. siječnja 1851. godine u Beču. Zaboravljen i prešućen. Tipična hrvatska sudbina!
Zadnji je put Maštrović spomenut 1925. godine u monografiji Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925. Poslije toga više nikada – do monografije Tihomila Maštrovića godine 1996. I do kamenog zapisa u Gačanskom parku hrvatske memorije.
M.K.G.
PRINT
