OTOČAC – Kiša. Kiša u Otočcu. Otočke ulice okupane kišom, mokre, blistave. Šetnja pod kišobranima…. Ovomu jesenjem ugođaju možda je najprimjerenija pjesma Jacques Préverta Barbara. Pa ako se pritom završni dio ove pjesme poveže sa stradanjem Otočca u Domovinskom ratu, a sve to opet povezano s Danom neovisnosti Republike Hrvatske, vjerojatno nema prigodnijeg sadržaja od ove pjesme.
Barbara
Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana
pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjećaš li se Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se Barbara,
ne ljuti se sto ti kažem ti
jer ti kažem svakom koga volim
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako sretnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara
velika je svinjarija taj Rat i što je sa sobom
sada
pod kišom od Željeza, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
Je li umro, nestao il je još živ
Oh, Barbara
još uvijek kiša pada nad Brestom kao sto je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, željeza, čelika, krvi
već prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.
M. Kranjčević
PRINT
