O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

Jazavac ...ovaj, bećarac pred sudom

1/1
Jazavac ...ovaj, bećarac pred sudom
Jazavac ...ovaj, bećarac pred sudom
Objavljeno: 29-09-2015

OTOČAC – Svit je poludil, sa svin svega poludil! – rezolutna je naša baba Franca. Ima u Svijetu i svijetu problema, uvijek ih je bilo i bit će ih, ali što joj je sada zasmetalo? – Moreš li ti zamislit, čovik u Šlavoniji zapival bećarac i pulicija ga prijavila da ne smi pivat nako kako se piva stotinami godin, a. Kadi je tote pamet? Ne smiš divanit ča misliš, ne smiš pivat kako se piva odvajkad, ne smiš igrat u kolu jerbo je neki rekal da zato treba plaćat, pa kudaj to gre? Kakov je to svit, reci ti meni, a? Aaaa-laaa, jadan ti je naj ki će u tomu svitu morat živit. Ja san stara, lako zame, ali vi, vi ki ostajete. Niš van ne zavidin, a jok! – skida baba rubac s glave, spopalo je neko crvenilo u licu, od tjeskobe, bijesa, čega li već.

Išli smo malo provjeriti o čemu se radi. Doista, na Valpovačkom ljetu ove godine jedan član njihova HKUD-a (Hrvatskoga kulturno umjetničkog društva, lako je moguće da će netko zbog „ravnopravnosti“ i zaštite nacionalnih manjina pokrenuti postupak i zatražiti brisanje „hrvatsko“ jer to „hrvatsko“ može nekoga smetati) zapjevao u povorci: 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi ... Što je u pjesmi, to se pjevat smije, lud bi bio 'ko bi zamjerio''. Policajka koja je osiguravala događanje podnijela je prijavu. Ako prekršajni sud prihvati tu prijavu, „pijevcu“ prijeti kazna od, ni manje ni više, nego 5.000 kuna.

Sada je cijeli teret razuma na prekršajnom sudu. Jer sud će morati uzeti u obzir da je slavonski bećarac 2011. stavljen na UNESCO-vu listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Ako se sjetimo tog perioda kada je bećarac kandidiran za svjetsko kulturno dobro, bilo je silnih poteškoća oko prijevoda na engleski jezik. Nimalo nije bilo lako prenijeti duh bećarca na strani jezik, koji je u svojoj biti vrckav, više ili manje suspregnuto lascivan, katkada direktan. I kako sada kazniti „pijevca“ koji pjeva bećarac? Kako ga kazniti kada on njeguje svjetsku kulturnu baštinu? S kojim pravom? Jer karakteristika je bećarca da pripada usmenoj književnosti, a ta književnost je u stalnoj promjeni, nadopuni. Nije štos pjevati uvijek jedne te iste (pra)stare bećarce, smisao je u osmišljavanju novih. I još nešto, bećarac se zapravo „napjevava“, netko započne, a drugi mu odgovara. Upravo i jest čar bećarca da trenutno treba reagirati i kontrirati drugomu, tu se vidi snalažljivost, tu se vidi domišljatost, tu se vidi jačina uma.

Što ako prekršajni sud osudi „pijevca“ zbog narušavanja Zakona o ravnopravnosti spolova? Tada se ulazi u jednu posvemašnju neizvjesnost, a ta je da će policija ili sud (ili netko treći) određivati što se smije pjevati, a što ne smije. Tko je taj tko će određivati dopuštene od zabranjenih bećaraca? Hoće li se morati praviti prethodni spisak i nositi nekomu (represivnu aparatu) da odobri ili ne odobri neke bećarce? Ako tomu bude tako, onda je na djelu – cenzura, cenzura u najdoslovnijem smislu. A ovamo se busamo u prsa u svoj silnoj svojoj demokratičnosti da je sloboda riječi najviša tekovina razvijenih društava. Je li?

Čini se da ova prijava nije podnesena jer se neka policajka razbjesnila pa podnijela prijavu. Iz reakcija po portalima i tiskovinama vidljivo je da su tu prijavu odmah podržale udruge „iz civilnog društva“, poput B.a.b.a, D.j.e.d.o.v.a., čega li već, i da vrište i pjene se oko seksizma i neravnopravnosti spolova.  Znači, stvar izgleda prilično organizirana, nimalo slučajna.

Ako bi prekršajni sud presudio po podnesenoj prijavi, znači li to da treba pokrenuti postupak brisanja bećarca iz UNESCOV-e liste zaštićenih svjetskih nematerijalnih kulturnih dobara? Mogao bi se sasvim lako izvući takav zaključak. Jer ako se ne može u punoj slobodi štititi i brinuti o kulturnom dobru, a zaštite se i stavljaju da se to nematerijalno dobro očuva u budućnosti, da ne izumre, da se ne zaboravi, onda je to isti slučaj kao i s nekima pokretnim kulturnim dobrom koje se devastira ili ih se ne održava na primjeren način. Sjetimo se samo kako se prijetilo Šibeniku zbog intervencija u šibenskoj katedrali, zatim u Trogiru, mislimo da je toga bilo i u Splitu te Dubrovniku. Doista, u čemu je razlika?

Da malo dodatno problematiziramo stvar, što će se događati ako budu postavljene zabrane na bećarce koji bi glasili na primjer ovako: - Aoj mali u šarenoj vesti, dođi k meni pa mi se namjesti. Pod koju ovo zabranu spada? Spolna, rodna, kakva li je tu u pitanju kvalifikacija? Ili: - Mala moja kada bi mi dala i ti bi se donatorom zvala. Je li ovo onda pedofilska? Ili: Milov'o sam curu u krevetu, ona Haagu prijavila štetu. Je li to kažnjiva uvreda za Haaški sud (srećom nema više Carle del Ponte)?

Da se malo uozbiljimo, kada se daju ovako karikaturalni primjeri, onda u svoj svojoj punini dolazi do izražaja sva opasnost represivnog djelovanja države. Gdje je onda ironija, satira, kalambur, gdje je onda komedija? Hoćemo li sve to zabranjivati? Hoće li se istim stilom prolaziti kroz literaturu od prvih početaka pisane povijesti do suvremenosti i „čistiti“ sve ono što može narušiti nacionalnu, spolnu, generacijsku ili kakvu li već ravnopravnost? Hoće li u skoroj budućnosti biti zabranjenih knjiga, zabranjenih filmova? Hoće li se u tomu dičnomu suvremenu i modernu svijetu opet uvesti Indeks librorum prohibitorum (popis zabranjenih knjiga)?

Sve ovo što je iznijeto nije preforsirano, kako su stvari krenule, lako je moguće doći u to stanje prije nego bi se čovjek ponadao. Očito je da narodu treba metnuti brnjicu, ušutkati ga, ustrašiti ga i njime vladati.

Nadajmo se da će bećarac pobijediti, a ljudska glupost (kao trajna svemirska pojava) izgubiti i ovaj puta bitku.

Na kraju nam nje naša baba Franca ispričala istinit događaj koji se dogodio nekako odmah po svršetku Drugoga svjetskog rata kada se u kolu pred crkvom napjevavao gačanski bećarac. – Oj kranjice u šarenoj vesti, da li nosiš križarima jesti? A odgovor je uslijedio odmah, baš u duhu bećarca: - Rvat Ante, Rvat je i Tito, vlainjice ko te je što pit'o. – Eto vidiš, srićon je to bilo iza noga rata pa nikomu niš, danaske da to zapivan ja bi dospila u rešt. Ne samo ja, već i na druga ča me tila šćipat. A kad me šćiplješ, moran se branit el? – povezala je baba rubac, pljunula na tlo i nogom razmazala ispljuvak.

I što joj na to reći?

M. Kranjčević

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom