SINAC – Suvremeni način života, kojemu svi, nota bene, težimo, je neizmjerna opasnost za tradiciju jednoga naroda, pa tako i hrvatskoga, lokalno promatrajući – gačanskoga. Mijenjanje stila života, korištenje suvremenih sredstava, rast standarda (koji ipak postoji, usprkos trenutnim teškoćama u kojima se Hrvatska nalazi) i sve suvremene prilike u nepovrat progone stari, tradicijski, narodni način života. Ono čim se više ne služimo jer je zastarjelo, neefikasno i kao takvo pada u zaborav, ali ne samo da gubi uporabnu vrijednost, polagano se gasi i ime. Gubi se sam predmet, ali gubitak nastaje i u lokalnomu idiomu, u leksiku. Kako nema potrebe za korištenjem nekog pojma, oni kojima je taj pojam poznat još ga drže barem u sjećanju, no mladi koji se s njim nisu ni susreli ništa od toga ne znaju, lokalni idiom se bespovratno osiromašuje. Ne treba ni zamjeriti, i sami smo svojevremeno bili izloženi istomu procesu, ali to nismo tako tragično osjećali, nismo bili time opterećeni. Evo nekoliko primjera: što su to „spusti“, što je „brema“, što su „miterle“, što je „mačka“ (nema veze sa životinjom), što su „krive“, što je „blizne“ (nema veze s blizancima), što je „rundhamer“, što su „grablje za slamu vadit“, što je „omet“, da ne nabrajamo dalje.
Zato je zlata vrijedna inicijativa da se skupljaju različiti predmeti iz nekadašnjega života, da se ne bacaju, da se sačuvaju kao muzejski izlošci za neke buduća pokoljenja. Zato ohrabruje nastojanje članova KUD-a Lipa iz Sinca da prikupljaju starine, koje će jednoga dana, prije ili kasnije, zabljesnuti barem kao zavičajna zbirka, ako ne i muzej. Jer gradnja novih kuća i rušenje starih je pravi „kulturocid“ kada su u pitanju preživjeli predmeti razne namjene i sadržaja. Eh, kad se čovjek samo prisjeti koliko je nemarom takvih predmeta bačeno, koliko ih je završilo „pod kotlon kase prasciman kuvalo“, da ne spominjemo sve druge načine „rešavanja drloga“ iz kuće i oko kuće.
M. K.
PRINT
