OTOČAC – Eto, došla neka vremena kada čovjek ne može vidjeti marve na polju. Ni konja, ni vola, ni krave, možda tu i tamo pokoje ovčje stado. Nema, nitko ne drži, vele ljudi da se ne isplati. Tko će ga znati isplati li se ili se ne isplati, možda je dijelom istina i u tomu, a možda i u nečemu drugomu.
Naša baba Franca je po tom pitanju okrutna: - Ne će narod da dela, pa to ti je! Pokušavali smo je uvjeriti da je doista litra mlijeka smiješno malena, da je litra obične vode pravo bogatstvo, da nas uništava uvoz svega i svačega, no ona se i dalje ne da, valjda je čeljade stara kova, zaostalo u vremenu i prostoru pa veli: - Da ja tebi nešto rečen, pa makon se ti naljutil na me do sudnjega dana, vidi lej, ja se sićujen vrimen kase to vratarnje mliko ni prodavalo i na tomu novce zarađevalo. A svaki od nas na selu je držal rpu marve, i krav, i volov, i ovac, ma svega je bilo. Je da su to bile bušice, al dobre, bilo i puno. Imali smo mlika, sirili smo, stapali putar, pravili basu, topili maslo, svačesa smo imali. Da ti ni ne divanin kako smo prasce ranili i meću podmitali mlikon. To su bili prasci, to je bila slanina, u ustima se topila, a ne kaj ve slanine ča se kupujedu, kaj praćka su, da prostiš. Ja zagrizen i man zube, i gornje i dolnje, izvadin. A tek ocvirci, ma mede tote li si. Samo da te nešto pitan? Kako se unda moglo od toga živit, a, a sadaj ne more pa ne more?
Može biti da je tako kako baba priča, ali okolnosti su se promijenile, promijenio se sustav, svi žitelji su postali gospoda, ima tome već 25 godina, a gospodi se ne priliči bakćati sa „smrdljivima“ kravama i drugom marvom. Kako smo svi postali gospoda, nema seljaka, nitko ne će biti seljak. Možda i u tom grmu leži zec? Ili, može se, ima se, vala Bogu – što bi rekla Seke.
Ova rasprava bi nas odvela tko zna kamo, bolje je na vrijeme zaustaviti i uživati u ovoj fotki krava koje bezbrižno pasu i preživaju, rasterećene svakih drugih briga osim trave zelene.
M. Kranjčević
PRINT
