OTOČAC – Duga, riječ s dugouzlaznim naglaskom u standardnomu književnomu jeziku (dúga), ili u gačanskomu čakavskom dijalektu s akutom (dũga), je naziv za nebesku pojavu, zapravo šareni luk koji se pokatkada pojavljuje na nebeskom svodu. Nije to fizičarima nikakva nepoznanica, to je lom zrake svjetlosti koji proizvodi spektar, duga se pojavljuje netom nakon kiše nasuprot sunčevih zraka, ili kada pada rosulja, može se javiti u nekim slučajevima s maglom ili u vodenoj prašini na slapovima.
Odakle ta riječ u hrvatskomu jeziku? Već u baltoslavensko vrijeme riječ je imala neko mitsko značenje, što potvrđuje lit. „dangŭs“ i staropruska riječ „dangus“, što je znači „nebo“. Dakle, tijekom vremena je iz nekih drugih jezika nebo pojmovno suženo na dugu, a ono je u slavenskima jezicima dobilo novi pojam. U pučkoj etimologiji bi se moglo kazati da je duga dobila naziv od pridjeva „dug“, no vidimo da tomu nije tako. U nekima drugima jezicima ima drugačije podrijetlo. Tako se na latinskom za dugu kaže „arcus caelestis“, „arcus pluvius“, što će reći nebeski luk ili kišni luk. Slično je i u francuskomu jeziku – „arc-en-ciel“, što će reći luk na nebu. U grčkomu je to íris, a ime je dobila po božici Iridi, božici duge i glasnici bogova, koja je spajala nebo i zemlju (što je kod duge optički slučaj).
U Kompolju se u čakavskom mjesnom govoru za dugu javlja naziv „lũna“. To nije prigode čuti u susjednima mjesnima govorima, očito da je pojam došao od latinskoga jezika preko talijanskoga „luna“ – mjesec. Valjalo bi se pozabaviti tim podrijetlom lune.
Kad je o dugi riječ, svakako je u hrvatskoj književnosti najpoznatija priča Dinka Šimunovića Duga. No i u domicilnomu gačanskomu žiteljstvu to vjerovanje nije nepoznato, to zna i naša baba Franca, da ako bi netko protrčao ispod duge, da bi promijenio spol. Tragičnu sudbinu je iz istog razloga doživjela Šimunovićev lik Srna. I koliko god kod nekih bila vruća želja da promijene spol, to bez kirurška noža i hormonalnih terapija nije nikomu uspjelo (ako je uopće komu to uspjelo i u ovima medicinskim zahvatima).
Bilo kako bilo, duga je lijepa nebeska pojava, nema za nju vezanih nekih negativnih konotacija, osobito onih strašnih. Još od hebrejskih, starozavjetnih, vremena duga je znak Jahvine volje za savezom, govori se da je On svoj „ratni luk“ zauvijek ostavio po strani obećavši da ne će više kažnjavati ljude općim potopom. Zato se uzima da je raskoš duginih boja znak slave Božje, anđela i neba. U umjetnosti se Božje prijestolje često stavlja na dugu. Zato je duga znak izmirenja ljudi s Bogom.
Zanimljivo je ponegdje i pučko vjerovanje da je duga vilinsko djelo. Stari ljudi su govorili kako se to vile češljaju, pa su ženskoj djeci savjetovali da se češljaju dok je duga na nebu jer će im onda kosa biti poput vilinske. Lijepa usporedba. Također se u pučkom vjerovanju držalo da je večernja duga na istoku znak je lijepa dana sutra, dok je za razliku od toga duga u rano ujutro predznak da će biti kiše.
A na ovoj fotografiji gdje se duga ozrcalila na rijeci Gacki možda je samo labud promijenio spol, no to će ostati tajna jer samo rijetki poznavatelji ovih ptica znaju koje je muško a koje žensko.
M. Kranjčević
Foto: preuzeto s a stranice TZ Grada Otočca
PRINT
