ŠVICA – Nije to mogao spriječiti ni potres, ni poplava, ni „sud Božji“, nitko tome nije mogao stati na put. A vrijeme nije bilo tom događaju nimalo sklono, prijetilo je i svoju prijetnju ostvarilo baš nekako prije planirana početka paljenja ivanjskog ognja na Crkvini u Švici. Otvorilo se samo nebo, lijevalo je, ne padalo, red je bilo ljudima obuti „buce“, odjenuti kišne kabanice, uzeti „lunbrele“, kao da je vrijeme puste kasne jeseni a ne Ivanje, blagdana sv. Ivana Krstitelja krajem lipnja, kad treba „da ljudi umiredu od vrućine“. Ali eto, tako je kako je, valja se snaći u svakakvim prilikama.
Članovi Udruge Švički slap odlučili su ove godine obnoviti sada već davno prekinutu tradiciju paljenja ivanjskog ognja. Kako se moglo doznati i spoznati, zadnji ivanjski oganj paljen je uoči blagdana Ivanje još 1942. godine. Otada sve do sinoć nije paljen. Eto, netko je od Švičana posumnjao i učinilo mu se čudnim da se ne pali ivanjski oganj, svi su ognjeve palili za Jurjevu, a zna se da su u mnogima drugima krajevima ivanjski krjesovi jako poznati. I mic po mic došlo se do spoznaje da je to Švica nekada baštinila, no ratna vremena nisu bila tome nimalo sklona, a ona u poraću - da se i ne govori.
Za ivanjski oganj valjalo je nabaviti drva. Drva su jučer zoricom ranom dovezena, Udruga Švički slap je to već nekako „proškrbila“. Zatim je valjalo ta drva nekako složiti, odlučili su da je to najbolje da bude složeno u neki „vital“, u stožac ili piramidu, jer će oganj biti veći i bolje se vidjeti. A mora se vidjeti jer će se paliti na Crikvini, uzvišenju ponad švičke crkve, i moći će se vidjeti gotovo pa iz cijele Švice, ako ne i dalje. Rečeno – učinjeno. Jest da je se nebo „nasunkerilo“, jest da je bilo prijeteće, „al' moleć Boga morda ne će škronut“. Usprkos molitvama, a njih je bilo u izobilju jer je sutradan, t . j. danas, u Švici berma, eto nije bilo uslišenja. No Udrugu Švički slap to nije obeshrabrilo, oganj „ima gorit, il nas ne bit!“. Jer „suva drva odozdo, a sirova odozgo“, tome je pomoglo i nešto ugljikovodika i oganj je planuo. Pljušti kiša, gori oganj, za ne povjerovati ali je istinito. Čast da bakljom pripali ivanjski oganj nakon toliko desetljeća imala je Anamarija Dasović, jer „na mladima svit ostaje“. Naravno da su tome s obzirom na vremenske uvjete pripomogli i oni stariji. Svakako da sve nije moglo bez Božjega blagoslova, kojega je udijelio švički župnik Mile Rajković.
I koliko god to bila apsurdna situacija, oko ivanjskog ognja na Crkvini okupilo se mnoštvo svijeta. Ne samo Švičana, već je bilo dosta ljudi iz Otočca i okolnih naselja. Jer kad je dobre volje i dobre „vibre“, ma nema toga što ljudima može stati na put.
-Najprvo da čestitan svima Ivanima, Ivicama, Ivama, Ivankama, Ivanjkami imendan. Sritan van imendan, ljudi! Fala svima Švicanima ki su sinoćke bili na Crkvini na ivanjskomu ognju i 'nima drugima iz Otošca i drugi mest naše predivne Gacke! Ni kišurina, ni vetar, ni grumi nas nisu mogli spačit. Mokri do gole kože i ščakoreni prsti dočekali smo sv. Ivana Krstitelja u Švici! Ej, nakon sedamdeset i ku godinu mi jopet palimo ivanjski oganj! Mi. Pa kako ti ne će srce bit puno, kako ti ne će puknut od radosti, od ponosa, ča ja znan od čega sve ne. Ne znan esan li munjena al ono zadovoljstvo ča ga je taj oganj širil oko nas, ma to je trebalo doživit! – uzbuđeno kaže „mokra i ispod pauza“ predsjednica Udruge Švički slap Ivana Prpić.
Eto, i sada kada su se Švičani i svi njihovi gosti na Crkvini napojili tradicije i učvrstiti još jednom svoju vjeru, lako će danas u blaženstvu proslaviti blagdan sv. Ivana Krstitelja, naravno.
M. Kranjčević
PRINT
