OTOČAC – Lipanj je, stih pjesme bi rekao „lipe cvatu, sve je isto k'o i lani …“. Doista je lipanj, šesti mjesec po kalendaru, koji je svoje ime dobio po lipi. I to ne tek onako, već po vremenu cvjetanja. A cvijet lipe je nekada bio cijenjen, brali su ga, sušili i od njega kuhali čaj. – Danaske je čaj od lipe izgubil čast – jada se naša baba Franca. – A negda, nisi mogal od naroda uvatit cveta da ga nabereš. Sve grane odozdola babe pofuči. Unda je bilo red nekoga muškoga poslat da osiče ku granu gori pa iz gran beri svet. A najviš cveta je bilo na vrvu lipe, tamo pošalji dite da se sprti i da bere. Dite je bilo lagušno pa je moglo, ne bi grane pod njin pucale, e… Ajmeeee, koliko san se ja puti kaj curičkica na lipu prtila i brala cvet, da znaš samo – prisjeća se baba Franca nekih davnih vremena, reklo bi se da joj se u glasu osjeća određena sjeta za nekima prošlim vremenima, očito vremenima njene rane mladosti, a kome li ta vremena nisu draga i u lijepu sjećanju.
Današnja medicina upozorava da treba paziti s lipovim čajem, da koliko god taj čaj izgledao blag i pitak, a koristi se za „liječenje“ niza bolesti, da može biti opasan za one slabijeg srca. Pritom se ne misli na one koji imaju „slabije“ (zaljubljivo) srce, već one koji imaju kakvu „falingu“ na srcu. E sada, je li problem u supstancijama koje lipov cvijet otpušta u čaj ili je problem u „dodatcima“ čaju, poput rakije, na primjer. Eto, baba Franca se sjeća svoga djeda Martina, djed je uvijek na rubu peći držao lipov čaj, „pušil lulu i pljuckal po podu“, ali ga je malo „krstio“ rakijom. Kad bi otpio toga „čaja“, uvijek bi dolio rakije do vrha lončića, i tako cijeli dan, lončić je uvijek bio pun „čaja“. Na kraju dana bi se djedu zaplitao jezik „od lipova čaja“, naravno, da od čega drugoga. I eto ti ga na, prestao moderni svijet piti lipov čaj valjda radi zdravlja, u pravu je baba Franca kada kaže da je „lipov čaj izgubil čast“. I jest, tako je.
Zanimljivo je da je nazivlje mjeseci u hrvatskomu jeziku temeljeno na pojavama u prirodi, odnosno određenim aktivnostima tijekom godine. Toga nalazimo i u drugima slavenskima jezicima. Kad je u pitanju lipanj, nalazimo ga u poljskomu jeziku kao lipiec, no njima je to naziv za sedmi mjesec. I u litavskomu jeziku je jednako tako, liepa je naziv za sedmi mjesec. To nam govori da njihova priroda kasni za nekih mjesec dana, da tamo lipe kasnije cvjetaju, pa su i nazivi „pomaknuti“ u skladu s prirodom. U nekima drugima slavenskim jezicima lipa nije dala ime mjesecu, na primjer u češkomu, ukrajinskomu, kašubskomu i nekima drugima jezicima.
A kada su u pitanju stari Slaveni, njima je lipa bila sveto drvo. Prema nekima predajama obavljali su obrede i podnosili žrtve lipi kao idolu, bilo je to vrijeme t. zv. slavenskog panetona. Pokrštavanjem ti su običaji nestali, ali neki sentiment prema lipi je uvijek ostao. Sve donedavna nije bilo kuće pred kojom nije rasla lipa, danas malo tko sadi lipe, sade se neka druga, često puta i egzotična stabla.
Ali, u pojedinima krajevima kod Hrvata lipanj je mogao imati i neka druga imena. Evo, u gackoj čakavštini je zabilježeno da su stari ljudi taj mjesec, a to nam je potvrdila i naša baba Franca, nazivali i „ivanjski misec“. Očito je da je ime dobio po blagdanu sv. Ivana Krstitelja (spomendan pada na 24. lipnja). To je bilo i vrijeme pojave krijesnica koje su svojim zatkom svijetlile u mraku. A krijesnice se u gackoj čakavštini ne nazivaju tako već „ivanjkulice“. Očito je i njihovo ime vezano za blagdan sv. Ivana. Kod kajkavaca lipanj nosi naziv ivanščak, opet dakle po sv. Ivanu. Ponegdje se javlja i kao klasen (po pojavi klasanja žita) ili rožencvet (po cvjetanju ruža). Našlo bi se toga nazivlja još, no to bi nas predaleko odvelo.
I na kraju valja spomenuti internacionalni naziv – juni. Latinski „Iunius“ je dobio naziv po rimskoj boginji i kraljici neba te zaštitnici vjenčanja Junoni (Iuno). Zanimljivo je i to da je u rimskomu kalendaru juni bio - četvrti mjesec.
M. Kranjčević
PRINT
