KOMPOLJE – Proljeće se razbokorilo u svoj svojoj punini, sve se zazelenjelo, sve se rascvjetalo, cvjetaju i oni kojim se imaju kolorima i te kako pohvaliti, ali cvjetaju i oni koji su skromnijega izgleda (ni med cvjetjem ni pravice). Uglavnom svi cvjetaju, vrijeme je.
Po gačanskima okolnim brdašcima oku ne može izmaći zamjetno bjelasanje po šumama. Ponegdje je to gotovo pa prevladalo, a ponegdje se vidi tu i tamo. O čemu se radi? Cvjetaju jaseni. I taj cvijet jasena, koji je blago žućkaste boje, zapravo negdje između blijedozelenkaste i žuckaste, prošarao je zelene šumarke. I tek sada, sudeći po cvijetu, može se vidjeti koliko jasena ima u našim šumama, a onako na prvu čovjek ne bi rekao da je tih sastojina toliko.
A nekada je naša baba Franca od jasenove kore znala napraviti „trubentu“. Iako je to bila muška vještina, nije se ona dala poboriti pa ih je i sama pravila („ja ti sve mogu kaj muško, osin edne stvari“). A ta „trubenta“ se pravila od mlade jasenove kore, najprije bi se odrezala jedna ne predebela grana jasena, zatim bi se koricama „kuje“ (vrsta nožića) udaralo po kori da odustane od grane, potom bi se kora zarezivala spiralno i lagano gulila. Od te oguljene trake bi se formirala „trubenta“, od vrha bi išla usko i širila se prema svomu kraju, doista je to ličilo na neku trubu. A da se ne bi raspala, trnom je na nekoliko mjesta morala biti pričvršćena. No to nije sve, trebalo je „trubenti“ napraviti „pisak“ ili „pesak“, kako tko već izgovara, „pisak“ se radio od sasvim tanke grančice, koru je trebalo s grančice smaknuti, napraviti urez i još od toga ponešto, vratiti koru natrag (opis bi nas predaleko odveo) i uglaviti u onaj uži dio „trubente“. I onda se moglo puhati i trubiti.
Kako u našoj babi Franci leži sto vragova, ona je znala izraditi „jaki pisak“, tako da su trebala momačka pluća da istjeraju zvuk. Činila je to s namjerom i davala dječacima da prvi puhnu, puhali su i puhali, oči da im ispadnu, „bilo je žuti gać“ – komentirala je ona, ali „trubenta“ nije davala zvuka od sebe.
Tko bi trubio na „trubentu“, a to je bilo s kakvih vrhova brda i brdašaca, taj moćni zvuk se daleko čuo. Jačina i „debljina“ zvuka je ovisila o njenoj dužini i širini, ali teško je bilo napraviti „trubentu“ koja bi dosizala na primjer metar dužine, uostalom ako bi bila prevelika raspadala bi se. Momčići bi se natjecali čija će se „trubenta“ dalje čuti i biti moćnija. Bio je to neki svojevrsni gačanski „didgeridoo“. Nažalost to se sada zaboravilo, „'va nova dica niš ne znadu“ – zdvaja baba Franca, „a 'vamo na televioru gljedamo te nekve iz Australije i iz Austrije da pušedu u svoje trube i s tin se falidu… „ – obrazlaže i nevoljko klima glavom.
Na kraju valja reći da je „trubenta“ bila kratka vijeka, funkcionirala je dok se „pisak“ ne bi osušio, odnosno dok se na „trubenti“ jasenova kora ne bi osušila. Valjalo je iznova napraviti novu. Bio je to pravi način da se stekne vještina izrade ovih pastirskih svirala.
Kanila je nama naša baba Franca još kazati o tome kako se bralo jasenovo lišće „za crnit suknenu preju i sukno“, no to nekom drugom prigodom.
M. Kranjčević
PRINT
