OTOČAC – Sinoć se u Gackomu pučkom otvorenom učilištu nije tražila „karta više“ samo zato što karte nisu prodavane, već je ulaz bio slobodan, ali zato se tražila „stolica više“. Uvijek je to tako kada se radi o folkloru, a sinoć je to bila tema večernjega događanja, naime, Folklorno društvo Otočac je htjelo spomenuti se svoje obljetnice rada pa je odlučilo prirediti jednu ovakvu večer i učiniti je zanimljivom. No kako se radi o podmlađenomu folklornom društvu koje teško da bi na svojima mladim plećima uspjelo iznijeti cijelu večer, mudro im je bilo pozvati goste, a to su bili Kulturno-umjetničko društvo Dangubice iz Kutereva i Kulturno-umjetnička udruga Gacka iz Lešća. Kako je gostima bila namijenjena uloga tradicijskog pjevanja, Folklorno društvo Otočac je postavilo glazbeno-scenski prikaz pod nazivom „Zimski divani“. Bila je to večer koja nije težila nekima novim postavljanjima i sadržajima scene, već se išlo na prokušani recept klasične „torte“ – red pjesme, red prikaza, pa opet red pjesme i tako dok na kraju nije stavljen šlag, a to je bilo „sveopće kukunješce“ koje se plesalo u parteru gledališta.
Što se tiče samog scenskog prikaza, ne treba biti kritičan, ipak se radi o mladim članovima Folklornog društva Otočac. A zašto to ne kazati, ovo društvo u stvari kreće od početka. Sretna je okolnost svakoga folklornog društva da ima kao članove generacijski različita godišta i onda vjerojatno ne bi bilo ovakvog prijeloma u radu. Zašto je do toga došlo, moglo bi se i o tome koja prozboriti, no nije s tim uputno opterećivati ovaj tekst. Kako se dalo zamijetiti, mladi članovi su posve vladali naučenim tekstom, a izričaj je bio (ili trebao biti) na gackoj čakavštini. Kako je kao podloga teksta korištena ikavska varijanta ijekavskoga narječja, tu i tamo se potkrao koji nezgrapni izraz (tipa: nema staja – za: nema stra), ali s obzirom na sve okolnosti to ne treba smatrati nekim značajnim prigovorom. Mladi „glumci“ su dali što su mogli i prikaz uspješno priveli kraju, što je najvažnije. Valja ih ohrabriti, valja ih poticati i valja s njima dalje raditi, kako bi se reklo „materijala ima“, samo je stvar do „majstora“.
Kuterevci, osobito ženski dio folklora, dao je sve od sebe u nekoliko izvedenih pjesama. Bile su to tradicionalne pjesme „općeg tipa“, pristojno dobro izvedene. Muški dio folklora se također čuo, no kako su brojčano u manjini, ženski glasovi su ih nadvladavali. Ono što je zapelo gledateljstvu za oko su uniforme ženskog dijela folklora, osim kuterevskih cokalja i čarapa, drugi dijelovi odjeće teško da bi mogli ponijeti naziv autohtone nošnje. Za muške članove to ne vrijedi, imali su korektne tradicionalne muške nošnje (osim onog nesretnoga bijeloga kožuna na jednome mlađahnom članu, što je djelovalo krajnje neuvjerljivo).
A Lešćerani su išli na sigurno. Pored pjesme obogatili su večer i svojim tamburaškim orkestrom. Njihova odjeća svakako spada u gačansku tradicijsku nošnju, uostalom to je jedno od najstarijih folklornih društava u Ličko-senjskoj županiji, a grleno su „umivali međeda medenom rosicom“ i „češljali ga zelenom goricom“, „gavrani su im grkali“, već kako u toj ojkalici ide sve po redu. Znamo da je ojkanje hrvatska kulturna baština zaštićena pri UNESCO-u, ali, za Boga miloga, zar nema ni jedne druge ojkalice osim ove? Valjalo bi čuti neke druge tekstove u ojkanju, bliže kraju u kojemu ovo društvo iz Lešća djeluje. T. zv. „vujalica“ može biti scenski zanimljiva, o njenom sadržaju i podrijetlu bi se dalo razgovarati.
Kako bilo da bilo, sinoćnja večer je ispunila očekivanja brojne publike, a folklorna društva su se nakon završetka nastavila međusobno družiti, što je svakako dobro, sve kako bi li se razmijenila iskustva i unaprijedio rad svakoga od njih posebno. Čestitke organizatoru!
M. Kranjčević
PRINT
