Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.
Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.
To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.
To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…
Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.
Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.
Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.
Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.
Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.
Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.
Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.
Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.
Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.
Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.
Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.
Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!
Kamenjar.com
PRINT
