KRASNO – Stari narod je mudro znao kazati da šuma nikada nije sama. Doduše, on je, narod, pritom mislio na druge ljude, da se ne treba zavaravati da ćeš u šumi rijetko koga sresti, uvijek se netko nađe ondje gdje ga najmanje očekuješ, ondje gdje se baš ne treba zateći, ondje gdje smeta i tako redom. Prava je to istina, nju je iskovalo iskustvo.
Naravno da se ova sentenca može protegnuti i na sav živi svijet, posebno onaj životinjski, biljni valjda u šumi i očekujemo (jer onda ne bi bilo – šume). No i tu su nam očekivanja selektivna, očekujemo vidjeti srneću ili jelenju divljač, zeca, lisicu, vuka čak, i medvjeda naravno, o ptičicama da i ne govorimo. A o mušicama i drugim opnokrilcima, ta to je valjda svima znano.
Ali prema nekim životinjama imamo zazora, vjerojatno što su rijetke, što se tako lako ne daju ugledati, koje čovjek u šumi ni ne sretne jer se na vrijeme sklone. Jedna od tih životinja je i ris. Nekako se ta „maca“ smatra opasnom, može se pročitati da napada mnogo veće životinje od sebe, da može na primjer zaklati konja, e pa sad, ako ta maca kolje konja, a što joj je jedno obično ljudsko stvorenje za priklati? Premda se nije pojavila vijest da je ris zaklao čovjeka, ipak, ipak.
A ovo snježno vrijeme je kao stvoreno za pratiti risove tragove (naravno onima koji znaju kako ti tragovi izgledaju). A za one kojima nije do tog traganja i kojima nije do tumaranja Velebitom, i ove snimke su sasvim dovoljne. Snimile su se dvije „mace“, vidjele one u tami da neko čudnovato oko (kamere) gleda u njih i zato su pažljivo osluhnule, ponjušile, ocijenile da je ta kamera „bezopasna životinja“ i krenule svojim putem.
M. K.
PRINT
