OTOČAC - U maloj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta u Otočcu 26. listopada otvorena je druga izložba iz ciklusa posvećenog industrijskoj baštini grada Otočca. To je izložba o Industriji kože Otočac (IKO) i tekstilnoj industriji Oteks.
Ova izložba je nastavak višegodišnjeg ciklusa pod nazivom Baština u nestajanju, kojega je učilište osmislilo i za to dobiva podršku Ministarstva kulture. Lanjske godine je bila priređena izložba o otočkoj pivovari, a ove godine su na red došle kožara i tekstilna industrija.
Izložba Kožara i Oteks, kako je to naglasila kustosica Muzeja Gacke Snježana Bogdanić, bavit će se nastankom i razvojem spomenutih industrijskih pogona, gospodarskim razvojem Otočca u 20. stoljeću, ali i razvojem tekstilne i kožarske industrije u Hrvatskoj i svijetu.
Otočke kožare mogu se sjećati oni građani koji broje neke ozbiljne godine, mlađe generacije to ne mogu znati, čak ni po strašnom mirisu (smradu) koji se širio oko te tvornice u Donjem gradu. A kožara je osnovana davne 1954. g. kao prva takva na području, recimo to tako, sadašnje Ličko-senjske županije. U toj tvornici koža se štavila, bojala, obrezivala i dorađivala po potrebama kupaca. Ostala je upamćena jedna stvarnost, sada je na razini anegdote, došla je narudžba neke tvornice obuće za kožu crvene boje. Kako naručeno, tako i napravljeno, crvena koža je isporučena. Ali ne lezi vraže, kupcu se nije svidjela nijansa, što li, pa je sve ženske cipele od crvene kože vratio otočkoj kožari. Naravno da nije platio, red je bilo radnicama kožare podijeliti te crvene cipele pa se u Otočcu i okolici odmah znalo tko radi u kožari – po crvenim cipelama. Kožara je imala promjenjivih rezultata u poslovanju pa je 1976. odlukom Okružnoga privrednog suda u Karlovcu proglašen stečaj. Nestalo kožare, nestalo smrada, a objekt je preuzeo otočki DIP.
Oteks je bio nešto dugovječniji od kožare, osnovan je godinu dana ranije, 1953., zapravo nastao je od zanatskih tekstilnih radionica. Već narednih godina izgrađen je novi pogon u Donjem gradu, a broj radnika se povećavao, u maksimumu je to dosezalo gotovo do 500 radnika. Oteks je prerastao u ozbiljnu i veliku industriju koja je šivala žensku, mušku i dječju konfekciju, izvozio je svoje proizvode i u inozemstvo. I opet jedna anegdota, otišli neki Otočani u Njemačku, nije to bilo kao sada, nije bilo deviza, teško se putovalo. A kad si već u tom inozemstvu, red je nešto dobro i kupiti. I tako se vratio muž kući i pohvalio se ženi kako je kupio jako dobro odijelo, njemačko naravno (to se odmah vidi), takvog u Jugi nema u prodaji. I doista odijelo kao u katalogu, no, ne lezi vraže, žena kao žena, pomno pregledala odijelo i našla - Oteksovu etiketu. Ipak to odijelo je iz „inozemstva“, a to što su ga sašile otočke švelje, ta tko će to znati. Osobito ako se etiketa odreže. Novi pogon ove tvornice sagrađen je 1984. g. na Špilniku. Dogodio se svojevrsni apsurd, u nove hale preseljeni su stari strojevi, produktivnost je bila ispod prosjeka sličnih pogona, financijske poteškoće bile su na pomolu. Stečaj nad Oteksom otvorio je Okružni privredni sud u Karlovcu početkom 1991. g.
Izložbu, koja je okupila pristojan broj zainteresirane publike, otvorio je zamjenik otočkog gradonačelnika Nenad Janković.
Ovu izložbu prati i, ne bismo mogli reći katalog, već prava brošura koja progovara o kožarstvu i tekstilu općenito, odnosno o ova dva pogona „u nestajanju“. Dobro je koncipirana, u istraživanje industrijske povijesti Otočca uložen je veliki trud, ima starih fotografija, odnosno obilje korisnih informacija. A izložba će biti otvorena do kraja rujna 2019. godine.
M. K.
PRINT
