OTOČAC – Po ovoj fotografiji ne može se razaznati je li na djelu posljednji labuđi pjev, ili se labud samo „leprša“ u vodi. Fotografija za konačni zaključak nije dovoljna, no kako se iza labuda vidi i drugi labud (labudica), pretpostavljamo da ipak nije - labuđi pjev.
A otkuda taj frazem o labuđem pjevu, jer ljudi rijetko ili nikada ne čuju labude kako pjevaju? Oni koji su upućeniji u tu problematiku vele da ovaj frazem svoje podrijetlo vuče još iz antike i legende da labudovi prije smrt ispuštaju glasove koji podsjećaju na tužnu i lijepu pjesmu. Prema nekim vjerovanjima labudovi se, kad osjete da im se bliži kraj, vraćaju na rijeku koju su stari Grci zvali Maiandros (Meandar) da otpjevaju svoju posljednju pjesmu. To su vjerovanje zabilježili basnopisac Ezop u svojim basnama, Eshil u svojoj tragediji Agamemnon te Ciceron u djelu O govorniku. Zasnovan na antičkoj legendi, ovaj je frazem zadobio internacionalni karakter, pa se tako pojavio i u hrvatskomu jeziku.
Dalo bi se o „labuđem pjevu“ progovoriti i u mnogima prenesenim značenjima, no to bi nas predaleko odvelo.
M. K.
Foto: J. Dujmović
PRINT
