OTOČAC – Kraj emitiranja programa Hrvatskog radija Otočac se svakim danom primiče svom kraju, preostalo je do gašenja radija još 57 dana, barem tako priopćavaju iz tog radija. A poznato je otočkoj i široj javnosti što je uzrok tomu, valjda više ne treba ponavljati, i ptičice na grani o tomu pjevaju.
Malotko je očekivao ovakav udar na HRO, osobito nakon one prve velike akcije za opstanak radija, one iz 1996. g., kada se vodila bitka za frekvencije, odnosno područje čujnosti ovog radija. Naime, u ratno vrijeme je ovaj radio imao svoj odašiljač na velebitskoj Plješivici i njegova čujnost je pokrivala dobrim dijelom Hrvatsko primorje, mogli su ga čuti i u istočnoj i pojedinim dijelovima središnje Istre, a to je hrvatskim vojnicima koji su u Gackoj i Lici bili na ratištu i te kako bilo važno. Slali su se pozdravi kući, primali pozdravi od kuće, u jeku najžešćih napada na Otočac ovaj radio je emitirao i „vojničke ure“, ili tako nekako, a da ni ne govorimo koja je njegova uloga bila u Domovinskom ratu u informiranju lokalne javnosti, odnosno na sigurno sklonjenih žena s malom djecom, odnosno školaraca u Hrvatskom primorju. Što se smjelo, to se na radiju reklo, naravno da dušmanin ne bi informaciju zlouporabio i napravi minobacačima ili drugim teškim oružjem pokolj.
I onda, kada je sve to jenjalo, kada je rat dobiven, kada je zemlja oslobođena, došlo je u mirnodopskim uvjetima do poteškoća kojima se nitko nije nadao. Da bude posve jasno, HRO se nije borio za bude tzv. županijski radio, ni u jednom trenutku, nego je želio da ima tzv. proširenu gradsku razinu čujnosti. A to neke mirnodopske politike („jedni su za rat, drugi su za mir“ – poznata je njihova krilatica) nisu nimalo uvažavale već se lomilo preko koljena. Koji god argument da upotrijebiš, odbijao se on kao od najtvrđeg zida, i ustrajavalo se na tome da HRO bude slušan samo „od Vrila do Bila“ i ni metra dalje.
Kada su svi argumenti u civiliziranoj komunikaciji iscrpljeni, na jednoj sjednici Gradskog vijeća Grada Otočca održanoj u veljači 1996. g. (čini mi se da je tada Vijeće imalo 26 vijećnika), vijećnica Marijana Bićanić je predložila da svi članovi Gradskog vijeća zamrznu svoje članstvo u HDZ-u dok se ovaj problem ne riješi (tada su svi vijećnici bili članovi te stranke). Prijedlog je prihvaćen i cijelo Vijeće je donijelo jednoglasnu odluku o zamrzavanju članstva. Tek tada, kako se i očekivalo, taj čin je izazvao nervozu. Počele su stranačke prijetnje i slično, no vijećnici su bili čvrsti, oni ostaju u Vijeću ili kao članovi stranke ili kao nezavisni vijećniciNa ovoj sjednici nije bio tadašnji gradonačelnik Draženu Bobincu, naime tog dana je bio u Zagrebu i jedva su dočekali „oni odozgo“ da mu spočitnu „što to rade ti tvoji luđaci“. No, natrag se nije moglo, a nije se ni htjelo.
Konačno je dogovoren sastanak u Ministarstvu prometa i veza (ili kako li se već to ministarstvo tada zvalo), ali ne s ministrom ili nekim pomoćnikom ili zamjenikom, već s Ivićem Pašalićem, moćnikom u HDZ-u i državi, teško se danas prisjetiti koje je sve dužnosti on obavljao. Sastanak je bio u Kockici. Iz Otočca je otišlo četveročlano izaslanstvo, koliko me sjećanje služi u izaslanstvu je bio Ivan Bakarić, predsjednik Gradskog vijeća, direktorica HRO-a Ruža Orešković i vijećnici Joso Brajković i Milan Kranjčević.
Pregovori su krenuli dosta žestoko, kako se i očekivalo, poznata je to metoda Ivića Pašalića, barem su HDZ-ovci to znali. Odmah je počelo s prijetnjama kako je čin zamrzavanja sramotan, kako to uopće ne poznaje Statut HDZ-a, kolika je šteta stranci nanesena i sve tako redom. Izaslanstvo je istaklo svoje zahtjeve kazavši da ako se tomu udovolji, a država ama baš ništa pod milim bogom ne gubi, da će se otočko Gradsko vijeće „odmrznuti“. Kao krajnji argument je upotrijebljena prijetnja „izbacit ćemo vas sve iz stranke“, na što je odgovoreno „izbacite, nama svejedno, funkcionirat ćemo kao nezavisno Gradsko vijeće, a Vi obrazložite Franji Tuđmanu zašto je tomu tako“. Čini se da je ovaj odgovor bio presudan, razgovor je krenuo sasvim drugim tijekom, pozvan je netko iz ministarstva i Ivić Pašalić je izdiktirao da HRO ima dobiti širu gradsku razinu emitiranja, a Gradsko vijeće da se ima odmah „odmrznuti“, što je sa zadovoljstvom prihvaćeno.
Ovi pregovori, teško bi bilo kazati da su to bili razgovori, nisu trajali predugo, ukupno možda pola sata do 45 minuta, nakon čega je Pašalić bijesno, čini mi se i bez pozdrava, odjurio na „važne zadatke“.
Naravno da je bilo kako je dogovoreno, HRO je dobio pravo da emitira na proširenoj gradskoj razini, a Radio Gospić je mogao hvatati županijsku razinu emitiranja.
Bitka za Hrvatski radio Otočac je dobivena zahvaljujući građanima ne samo grada Otočca već i općina Brinje i Vrhovine, ali i svima onima iz Hrvatskog primorja koji su se angažirali na svaki mogući način, jedan od njih je bilo potpisivanje peticije. A tu peticiju potpisalo je nešto više od 8.500 građana (točne brojke sada se teško prisjetiti). Bila je to ipak impresivna brojka, mora se priznati. Gotovo da nije bilo onoga tko peticiju ne bi htio potpisati, osim nekoliko podrepaša, naravno.
Eto tako je to bilo 1996. g. A kako će to završiti 2018., vidjet ćemo. Nije lako nositi stigmu za naredne godine i desetljeća da si upravo ti pridonio gašenju najstarijeg radija na prostoru današnje Ličko-senjske županije. Ma kakvi lako. Ili možda jest?
M. Kranjčević
PRINT
