Dušni dan inspirirao je nastanak ovog zapisa (uvodno najvljenog stihovima iz Gundulićevih Suza sina razmetnoga).
U povijesti književnosti, u engleskom predromantizmu početkom 19. stoljeća pojavljuje se, između ostalog, i jedan grupacija pjesnika kojima je mistika zajedničko polazište za pjesničko lamentiranje o prolaznosti života. Njihovo se pjesništvo naziva grobljanskom poezijom zbog dominacije motiva smrti i groblja (najpoznatija je Elegija napisana na seoskom groblju Thomasa Graya i proročke pjesme Williama Blakea).
Pa ako može biti grobljanska poezija, može li biti i grobljanska proza? Što bi to uopće bilo?
Ustvrdit ćemo ovdje da su groblja zapravo ne samo poticajna za promišljanja i refleksije o životu i smrti nego i prava izvorišta tema i fabula za prozni žanr, skoro bi se mogla parafrazirati poznata misao – groblja pišu romane.
Evo jednog primjera koji zapne za svako oko. Nadgrobni je to visoki i vitki kameni spomenik na jednom našem groblju koji svjedoči o jednoj teškoj životnoj tragediji, ali i neumitnosti i nespoznatljivosti Božjih puta. Na njemu je ime žene, majke i supruge, koja je rođena davne 1868. godine, a preminula u 43. godini života, i – imena njezine 13-ero djece koja su umrla prije nje…
Poput mnogih žena onoga vremena, i ova je majka rađala gotovo svake godine, a smrt je djecu nemilice kosila – po rođenju, u prvoj godini života, u ranoj mladosti… Majka ih je nadživjela 13-ero. Koja strašna i nezamisliva bol…
Majku je nadživjelo troje djece (ukupno je rodila 16-ero) i suprug koji je na spomeniku dao uklesati dirljiv epitaf:
Snivaj mirno ženo draga
U naručju djece tvoje
Kod kuće te oplakuju
Siročadi jošte troje
I sam ovaj epitaf je literarno vrijedan, a kad bi se književno obradila ili ekranizirala životna priča ove otočke donjogradske obitelji, malo tko bi danas povjerovao da je riječ o djelu nastalom „po istinitom događaju“…
ili bi prikladnije ovakvu temu bilo obraditi u stilu "plača", popularne književne vrste u baroku kojoj pripadaju i Suze sina razmetnoga, iz koje su citirani uvodni stihovi kojima počinjemo i završavamo ovaj zapis:
Ah, nije život ljudski drugo
neg' smućeno jedno more
neg' plav jedna ku udugo
biju vali kako gore...
M.K.G.