Kad bismo znali gdje je kuća, ili još preciznije, suša načelnika Jerbića, onda bismo i nju evidentirali kao jednu od točaka na rimskoj stazi kroz Gacku. Ali ne znamo gdje je, bar za sad. Obuhvatili smo premalo ispitanika koji redom nikad nisu čuli za načelnika Jerbića, pa svakako postoji mogućnost da će netko znati više.
Tko je načelnik Jerbić? Jedan jedini podatak uspjeli smo pronaći internetskom tražilicom (u časopisu Hrvat iz 1900. godine): Ilkan Jerbić bio je načelnik Sinca, a u novine je dospio zahvaljujući objavi obavijesti o zarukama njegova sina Ivana Jerbića, šumara, za dražesnu gospođicu Dragicu Šulentić, kći veleposjednika Šulentića u Zrmanji (koji je u Zrmanju doselio iz Perušića i tamo vodio općinu, poštu, trgovinu, gostionicu, konak, mlin).
Iako se Ilkana Jerbića u spomenutom časopisu naziva načelnikom Sinca, a kod Brunšmida načelnikom Lešća, prilično je sigurno da je riječ o istoj osobi. Je li bio načelnikom jednog ili drugog mjesta, ili oba odjednom, ne znamo, no kako ćemo se u ovom članku pozivati na arheološka zapažanja Josipa Brunšmida na putovanju Gackom, koristit ćemo njegovu verziju.
Otprilike u isto vrijeme zadnjih desetljeća 19. stoljeća Gackom, Likom i Krbavom vrtjela su se (najmanje) četiri važna čovjeka za arheologiju: Mijat Sabljar, otac Narodnog muzeja u Zagrebu, Ivan Kukuljević Sakcinski, osnivač arheološke znanosti u Hrvatskoj, Karl Patsch, znameniti austrijski arheolog, i Josip Brunšmid, prvi profesor arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. Sva četvorica ostavila su vrijedne zapise, a prvi navedeni i mnoge materijalne nalaze. Osvrnut ćemo se na Brunšmidove zapise.
Na području Like od 1869. djelovala je, na prijedlog ravnatelja Narodnog muzeja Šime Ljubića (stekao je velike zasluge u arheologiji otkrićem lokaliteta Veliki i Mali Vital po dojavi mjesnog učitelja Marka Markovića 1880.g.) , mreža muzejskih povjerenika čiji je doprinos u istraživanju i spašavanju arheološkog materijala nemjerljiv. Godine 1895. Narodni muzej je preuzeo Josip Brunšmid i nastavio suradnju s muzejskim povjerenicima. Inače je o ovoj temi odličan stručni članak objavila Ivančica Pavišić.
Među prvim povjerenicima s kojima je Brunšmid surađivao bio je Jerko Pavelić iz Lešća. Taj je Pavelić u svom prvom javljanju muzeju 1887. godine dojavio o epigrafskom spomeniku uzidanom u pročelje kapele sv. Franje u Vrilu (Lešću). Nakon Pavelićevih nastojanja i uz pomoć Vlade, rimski je kamen poslan u Narodni muzej u Zagrebu gdje se i danas nalazi (Arheološki muzej). Kamen je zapravo velika baza kipa podignutog u čast cara Augusta (Oktavijana) godine 14. po zaključku grada Arupiuma. Ta je vapnena baza visoka jedan metar, široka 0,65 i duboka 0,65 m, a na uglovima i rubovima je oštećena. Na gornjoj strani izdubljena je rupa namijenjena za učvršćenje carskog kipa.
Rimski vojskovođa Oktavijan (Gaj Julije Cezar Oktavijan) pokorio je Japode godine 34. prije Krista, postao prvi i najslavniji rimski car, a titulu Augusta (Uzvišenog) dao mu je Senat 27. godine prije Krista. Ostatak ovog spomenika svjedoči kako mu je očito veliko (po)štovanje pridavano i na prostoru nove rimske pokrajine, bivše Japodije, u gradu Arupiju i okolnim naseljima. Za rimske se vojnike to podrazumijevalo, a Arupinima je rimska uprava svakako nametnula, bar na početku, rimske običaje. Vjerojatno im u konačnici nije bilo preteško prihvatiti podržavanje Oktavijana Augsta jer je prilikom osvajanja japodskoga teritorija prema njima bio izuzetno blag dogovorivši, današnjim rječnikom rečeno, suživot (japodske ratnike utvrđene na gradini pozvao je na predaju jer će im u tom slučaju dopustiti da se vrate izbjeglice iz šume i svi nastave i dalje živjeti u svome gradu na Vitlu, a kako je većina Japodije već bila zaposjednuta, Arupini su se ponijeli racionalno pa nisu izabrali otpor do smrti nego (su)život).
Brunšmid i sam obilazi Liku, Gacku i Senj te zaključuje kako se u rimskom gradu Arupiju u Prozoru nalazilo zbilja značajnih javnih zgrada jer po obližnjim selima ima puno arhitektonskih ostataka. Navodi i žalostan običaj uništavanja svjedoka starije kulture jer oni koji bi mogli 'izobraženošću i inteligencijom' djelovati da se spriječi uništavanje, to ne čine. Kaže kako su neki spomenici, čim bi ih se našlo, za posipavanje ceste na kamen tučenac bili razbijeni, a nekima bi bili otučeni natpisi te su tada uzidani u uglove seljačkih kuća.
I ostatke rimske arhitekture koje pronalazi u Lešću Brunšmid pripisuje Arupiju, uključujući rimske spolije ugrađene u kapelu sv. Franje u Vrilu. U novije vrijeme češća je pretpostavka da se na tom mjestu nalazio neki rimski hram. Iznad vrata kapele ugrađena je kamena ploča s uklesanim cvjetnim ornamentom, a vidljiva su 4 rimska spolija u zidovima kapele.
Posebno je zanimljiv Brunšmidov opis jedne kuće i pomoćne zgrade, suše. Riječ je o kući spomenutog načelnika Jerbića u Lešću (u Vrilu?). Kao 'pornjaci za krov suše' služila su dva rimska stupa debljine 0,70 metara, prvi visine 1,52 m, a drugi 1,35 m. Isti takav stup visine 1,25 m bio je uzidan u kuću. Također u funkciji potpornja za krov suše služila je jedna rimska ara, grubo otesan žrtvenik od pjeskovita vapnenjaka visine 1,48 m, širine i dubine 0,60 m. Na njemu nije bilo nikakva natpisa (Brunšmid smatra mogućim da je bio zabilježen bojom koja se s vremenom isprala).
Je li Jerbićeva kuća i suša i danas nakon 120 godina na životu? Ne znamo.
Vezano uz Ličko Lešće dodajmo da je arheolog Karl Patsch u svojoj knjizi o Lici u rimsko doba iz 1900. godine zabilježio da je na brježuljku kraj zaseoka Pećina tijekom vađenja šljunka nađen 'usred drugih ploča i (rimski) natpis koji je povjerenik Pavelić poslao u Zagreb'. U Lešću je nađena još jedna rimska baza, i to za kip cara Trajana Decija. Franjo Julije Fras u svojoj Topografiji navodi da se kod Lešća na 'raznim mjestima nalaze ostaci nekadašnje rimske ceste', a svi su povezani s glavnom cestom koja vodi preko Janjča za Gospić.
M.K.G.
Foto: Baza kipa cara Augusta iz Lešća u Arheološkom muzeju u Zagrebu
spoliji u kapeli sv. Franje
rimski ulomci iz Lešća u Patschovoj knjizi
J. Brunšmid
PRINT
