O nama   
Kontakt   
Oglašavanje   
Impresum   
Uvjeti korištenja   
Pošaljite nam vijest!
GlasLike.hr
Lika nekretnine
povratak

IN MEMORIAM - Milan Štefanac Ćićo

1/3
IN MEMORIAM - Milan Štefanac Ćićo
IN MEMORIAM - Milan Štefanac ĆićoIN MEMORIAM - Milan Štefanac ĆićoIN MEMORIAM - Milan Štefanac Ćićo
Objavljeno: 04-02-2017

OTOČAC – Otočac i Gacka su danas ostali bez još jednoga znamenita čovjeka – umro je Milan Štefanac – Ćićo. Umrla je legenda kad je u pitanju rijeka Gacka, ribolov, pastrve, općenito sve ono što je vezano za prirodu i vodu. Da može tugovala bi i sama rijeka jer ako je išta na ovom svijetu volio, osim svoje obitelji naravno, onda je Ćićo nadasve volio Gacku, sve dok je mogao živio je za nju, a kada su ga godine i tegobe ograničavale, pitao je, raspitivao se, zanimalo ga. I za sve ono što bi bilo dobro, u njemu je rađalo sreću, sve drugo u njemu je rađalo tugu. I gotovo djetinje pitanje: zašto tako?

Ako je njegova supruga Vera u njihovima mladim danima imala na koga biti ljubomorna, onda je to bila ta rijeka. A rekla je da nije, da je prihvatila Ćićinu strast za vodom, za rijekom, za ribolovom. Jer Ćićo je u toj ljubavi davao posvemašnjega sebe. On je za tu vodu izgarao, s drugima se sukobio, uvjeravao u ono za što je bio uvjeren da je ispravno. A nije se bilo lako probijati kroz labirinte različitih ljudskih interesa, to ponajmanje, imajući uvijek i na prvomu mjestu – rijeku Gacku.

Ćićo je bio neslužbeni, mogli bismo kazati prirodoslovni, veleposlanik rijeke Gacke, bio je on cijenjeni autoritet kojega su uvažavali i divili mu se najveći autoriteti svijeta kada je u pitanju pasija ribolova na rijekama. Cijenili su ga i uvažavali i znanstveni autoriteti, iz njega je govorilo iskustvo. Družio se s toliko velikih i značajnih ljudi da ih je teško i nabrojati, mnogi od nas da žive tri života ne će imati prigode ni približiti se takvim velikanima s kojima je on bio na „ti“. Svoj autoritet među njima nije zaslužio na „lijepe oči“, već kao vrsni poznavatelj flore i faune rijeke Gacke, posebice pastrva. Da nije bilo njega ne bismo ni znali da je jedan francuski profesor na pariškoj Sorbonni Marc Sourdot, naravno i pasionirani ribič, Gacku nazvao „domovinom velikih pastrva“. Rijeka Gacka je bila i ostala svjetska senzacija što se tiče športskog ribolova, Ćićina uloga u tomu je bila nenadmašna.

A da sve ne padne u zaborav i izgubi se u tminama prošlosti i krhkih sjećanja, Milan Štefanac Ćićo se pobrinuo pa je napisao podosta zgodnih priča, što je otisnuto u knjizi „Gacka – Europska kraljica boje opala“, koju je sada već davne 1999. tiskala Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke. Samo ako se pročitaju poneki naslovi poput: Veličina je relativna; Debeli i njegova riba, Japanac na Gackoj, Riba za bolesnu majku, govore o bogatu sadržaju jednoga života na Gacki i uz Gacku. Ta knjiga, zapažena uspjeha, doživjela je i svoje talijansko izdanje, naime kako su Talijani „hodočastili“ na Gacku, Ćićini veliki prijatelji i poznanici su mu ponudili da se tekst prevedu na talijanski i da se u jednomu luksuznijem izdanju tiska za talijansko tržište, što je i učinjeno u knjizi „Il Fiume Gacka - TECNICHE E MOSCHE PER LE ACQUE SORGIVE“. Bilo mu je to veliko priznanje za višedesetljetni rad s Talijanima.

Evo što je napisao u predgovoru svoje knjige: Jednom sam davno pročitao aforizam: Nije sve točno što je preporučeno imenom autoriteta, nego je potrebno da bude istinito. Taj aforizam često puta me podsjetio na to što su sve autoriteti preporučali konkretno za ovu vodu, ovom kraju, ovim našim ljudima. Je li to bilo sve dobro? Je li to bilo sve istinito? Je li to bilo sve iskreno i pošteno? Mislim da nije.

Baš radi toga u ovom štivu nastojim, kroz svoj dugogodišnji rad, svoj životni vijek proboravljen uz Gacku, opisati dio povijesti ove tajnovite, zagonetne i izuzetno bogate vode, koja je dala i daje život ovom kutku naše lijepe domovine. I ne samo nama ovdje, nego i mnogima drugima koji od nje imaju neposrednu ili posrednu korist.

Mnogi su ljudi vični peru, bilo da su poznati stručnjaci prirodnih znanosti, bilo da su ljudi koji samo vole i cijene prirodu, pisali o ovoj vodi, svaki na svoj način. Malo je onih koji su napisali nešto obimnije, a ako su napisali, rijetko su i stidljivo to objavljivali. Koliko mi je poznato, do danas se još nitko nije potrudio da Gacku – vodu i kraj – opiše na način kako to ovaj prirodni fenomen zaslužuje.

Već i iz ovih nekoliko redaka izbija ljubav ne samo prema rijeci Gacki, već prema cijelomu gačanskom kraju i njegovim ljudima. Voljeti ljude je osobina velikih ljudi, danas smo bez takvoga jednoga postali siromašniji. Mrziti ljude, mrziti svoj kraj nije uopće vrlina, a kamoli visoki domet nečega - ničega. Milan Štefanac Ćićo ni u jednom trenutku svog života nije bio takav, on to jednostavno nije mogao, svi mi koji smo imali čast duže ili kraće poznavati ga, s njim se družiti, prijateljevati, ostali smo obogaćeni neizmjernom dobrotom i ljubavi za svoje ljude i svoj kraj.

Ćićo je imao još podosta planova barem što se tiče pisanja, o mnogo toga je raspravljao s autorom ovog teksta, neke su stvari dogovorene, nešto malo i obavljeno, no životne neprilike uvijek pomrse najdivnije planove. – Ne mogu više – kazao je, valjalo je to uvažavati, valjalo je cijeniti i godine i život i žaliti što do toga nije došlo, da jest, Gacka i Otočac bi bili bogatiji za mnoge stranice.

Ovaj skromni tekst je, blago rečeno, nerazmjeran veličini čovjeka koji nas je napustio, a kršćanski njegovo ime izgovaramo: Milan Štefanac - Ćićo.

Za sve njegove poštovatelje obavijest da je pokop sutra na otočkom groblju u 15 uri. Baciti grumen zemlje na njegov kovčeg je ponajmanje što se iskazivanjem pijeteta može učiniti.

M. Kranjčević

Podijeli novost na društvenim mrežama!
Novalja.coom