Svaka je igra odraz svijeta u malom. Iz potrebe ljudskoga duha da životu dade smisao oblikovanjem njegova što stvarnijega odraza nastaje kazalište.
Kazalište je u poetici svake umjetničke epohe (ili pravca) uvijek zrcalo, pa bilo ono oponašajuće, lažno odražavajuće, izokrenuto, izobličeno, napuklo ili slomljeno u krhotine koje ne mogu odraziti cjelinu. Sve u skladu sa svijetom koji treba što bolje – odraziti. Naizgled paradoksalno, baš iz te iste klasične teatarske premise zrcaljenja nastaje na temeljima avangardne drame i kazalište apsurda. Da bi, naime, moglo odraziti svijet u kojem je zavladao moderni kaos, svijet u kojem se čovjek ne osjeća dobro, u kojem je osamljen i raščovječen, u kojem gubi sposobnost istinske komunikacije, kazalište mora razgraditi (dekonstruirati!) vlastita pravila.
Zato Ionescova antidrama ruši tradicionalnu formu drame, nema klasične radnje odnosno zapleta, dramska su lica depersonalizirana, a iako je temelj radnje njihov razgovor, oni ne govore smisleno i logično, jezik je onesposobljen za normalnu komunikaciju među ljudima (ponavljanje klišejiziranih fraza, pričanje besmislica i gluposti, razbijena sintaksa, lomljene riječi na besmislene nizove glasova…). U Ionescovim antidramama život se pretvorio u besmisleno ponavljanje automatiziranih radnji, a čovjek u roba društvenih konvencija i životnih navika (tako učimo u školi).
Ionescova Ćelava pjevačica počinje glasovitom scenom u tipičnom engleskom salonu s tipičnom engleskom obitelji Smith, pri čemu g. Smith puši englesku lulu i čita engleske novine, a gđa Smith 'čavrlja' o engleskom ručku da bi 'dijalog' skrenuo u besmislice i nelogične zaključke o nizu osoba koje se sve jednako zovu – Bobby Watson. Potom se predstavlja sluškinja Mary, a svakodnevnu rutinu engleskih večeri razbija dolazak druge tipične engleske obitelji Martin. G. Martin i gđa Martin ne prepoznaju jedno drugo dok ne shvate da su putovali u istom vlaku, da stanuju na istoj adresi, u istom stanu i spavaju u istom krevetu. Zaključuju logično (!) da su muž i žena. Nakon bizarnih rasprava o zvonu na vratima, ulazi vatrogasni kapetan koji je povremeni gost Smithovima, a on se pak cijelo vrijeme brine da će uskoro morati ići i priča priče koje su glupe, besmislene i neistinite. Svejedno se te priče jako sviđaju i Smithovima i Martinovima. Kad kapetan napokon ode, dolazi do svađe i razgovor prerasta u viku i totalnu razgradnju do rastakanja u izvikivanje glasova. Scena se prazni i kao da je kraj, ali ne, u naslonjačima su sada g. Martin i gđa Martin u istoj sceni s početka predstave. Besmisao se reciklira i traje…
Tako je to kod Ionesca. Njegova je Ćelava pjevačica doživjela težak neuspjeh kad je prvi put izvedena prije 66 godina u jednom malom francuskom kazalištu. Predstavu publika apsolutno nije razumjela i nakon početnog negodovanja, bila bi potpuno zaboravljena da je nekoliko važnih kritičara i pisaca nije naknadno pohvalilo. Od tada je popularnost Ćelave pjevačice samo rasla te je izvođena bezbroj puta diljem svijeta, a u Francuskoj je danas najizvođenija drama. Do sada su uprizorena doista svakojaka čitanja toga dramskog teksta.
Ionescu bi sigurno bilo jako drago znati da je izvedena i u jednom 'nebitnom' Otočcu, a još bi mu draže bilo znati da se radi ne samo o jednom nadasve osebujnom redateljskom i glumačkom čitanju, nego i o dramskoj uspješnici u nizu segmenata koja, usudili bismo se reći, minimalno i vrlo nenametljivo nadograđuje Ionesca na dosad nepročitan i neočekivan način. To inače mogu samo oni najveći!
Ovaj cijeli dugi uvod bio nam je potreban kako bismo objasnili što se to Ionescu dogodilo u Otočcu navečer 23. rujna 2016. godine.
Predstave amaterskoga kazališta Arupium u svojih desetak godina djelovanja uvijek su bile sigurna karta za dobro provedenu večer. Redateljica Snježana Orešković pritom je isprofilirala prepoznatljiv redateljski rukopis – uredan i prigušeno estetiziran, čak i u povremenoj groteski i karikaturi kretao se u rasponu od početnih uprizorenja Gavranovih drama preko kasnijega novoga ženskog dramskog pisma do avangardnog klasika. Njezin očito nepogrešiv osjećaj za scenu (i trenutak koji treba zrcaliti – jer svaka nova predstava je i sasvim novo ogledalo) omeđio je Ionescov komad Radioheadovom glazbeno-vizualnom teksturom. Niti ovdje nije imala dramaturških ili redateljskih intervencija koje bi od originalnog teksta napravile nešto drugo, nego je posegnula za sitnim scenskim doradama poput dovođenja naratora/ice u početnom (završnom) prizoru (utjelovila je sama redateljica), glasnog tiktakanja sata u podlozi, ludičkih, a skoro kirurški preciznih poigravanja replikama u nizanju i sudaranju ili u 'pobjeglim' kreštavim tonovima vatrogasnog zapovjednika.
U ovoj se predstavi nije jako inzistiralo na tugaljivoj lakrdiji, na ironizaciji bračnih i društvenih odnosa, crnohumornoj parodiji ispraznosti malograđanskoga načina života, na grotesknosti ljudskih karikatura, ljuštura koje više ne znaju komunicirati jer su izgubile karakter i plemenitost, jer ne sadrže nikakve izgrađene mentalne ili duhovne matrice. Svega toga ima, ali ostaje u nekom prvom, gotovo potisnutom (podsvjesnom, ali vidljivom) sloju teksta. Na primjer, u trenutku se tako dobro vidjelo da u 'vatrogasnim pričama' ostali uopće ne uživaju unatoč jako iskazanom oduševljenju, dapače, konvencija glumatanja i uljudnoga ponašanja 'reda radi' dala se opipati!
I onda na samom odlasku vatrogasni zapovjednik naglo postavi nezgodno pitanje: Usput rečeno, a što je s ćelavom pjevačicom? Lica pokušavaju sakriti nelagodu praveći se da nisu čuli, a neugodnu tišinu prekine gđa Smith odgovorom da se pjevačica i dalje češlja na isti način. Odgovorila je dovoljno brzo da se igra može nastaviti, da kazalište može zrcaliti, da život može teći dalje. Tako ćelava pjevačica, lik iz naslova koji se u drami uopće ne pojavljuje, a spomenut je samo na tome jednome mjestu, pred gledateljima postaje jako stvarna i predstavlja sve ono što jedni pred drugima ne možemo priznati, pred čime zatvaramo oči i nastavljamo daljnje pretvaranje. Bez drame, bez promjene, bez potresa i stvarnog urušavanja, igra ide dalje.
Redateljica Orešković tako čini nešto posve neočekivano u teatru apsurda – groteskna izobličenja dobivaju estetiziranu, dotjeranu varijantu kojom su kazališnoj konvenciji na neki način vraćeni poneki njeni atributi! Pomiče dramu apsurda na skali prema povratku smisla! Ionescova lica su toliko tipizirana da gube ljudska obilježja i puno više podsjećaju na lutke. Baš to redateljica naglašava i jedno lice, sluškinju Mary, odijeva u odoricu tipične lutke sobarice na koncu. Rezultat? Takva Mary postaje puno životnija, ljudskija kao lutka koja predstavlja ženu od žene koja je poput lutke! Zar to sve skupa nije okretanje kazaljke (onoga sata što cijelo vrijeme čudno otkucava vrijeme u predstavi) u neočekivanom smjeru?
Možda je to samo redateljičin strah da publika ne bi nikako prihvatila Ionesca 'u originalu', ali će prije biti njezina istinska težnja (do)davanju nove smislenosti kazalištu!
Svi su glumci bili na razini zadatka, gotovo nevjerojatno dobro nosili su uloge jer show must go on!
Pa Sanja Krmec kao lutka koja glumi sluškinju Mary u savršenom kostimiću i s tipičnom šminkom uopće nije treptala! Tek bi joj kapci klapnuli kad bi se malčice nagnula vučena nevidljivim koncima lutkarskoga maestra. A vatrogasni kapetan čiji je kostim navukla Josipa Marković neočekivano je kazališno osvježenje. Em, glumici dobro stoje upravo slični tipovi uloga (odlično izvedeni stalni automatizirani i karikaturalni pokreti rukom radi pogledavanja na sat) , em je uspješno do kraja odradila promjenu boje glasa, em je glumački napredovala.
Polagano prepoznavanje supružnika Martin bilo je prava poslastica za gledatelje, gđa Martin pristajala je Veri Bradičić kao salivena - ti plahi (pre)glumljeni osmjesi učtivosti, ta prikrivena nježna zbunjenost! Baš kako treba! Dario Eror kao g. Martin ostao je toliko u tipiziranosti i tipičnosti jednog prosječnog gospodina da je bio na samoj granici klizanja u iritaciju! No nigdje nije nevješto pretjerao, ipak je i kod njega na djelu urođeni glumački nerv. Nimalo jednostavna uloga.
Elizabeta Božičević i Mihael Ibrišimović kao supružnici Smith nezamjenjivi su, to je, parafrazirajmo Kunderu, nepodnošljiva lakoća igranja! Glumački kalibar Elizabete Božičević teško će se uskoro pojaviti. To je glumica koja je u stanju ispuniti svaki redateljski zahtjev, ona ne improvizira po svome, ne umišlja da je bogomdana glumica, temeljito radi na ulozi i postiže istančane nijanse. Bezbojnost gđe Smith tako suptilno nadograditi (a ostati 'bezlična'), može samo ona. Štoviše, Božičević suvereno (pred)vodi glumački ansambl, oslanjaju se oni na nju s punim povjerenjem, zadaje ritam, diktira dinamiku drame koja je u potpunosti pogođena.
Kostimografski i scenografski potpis je također dosljedno prepoznatljiv.
Kad se sve zbroji, Ionescovo remek-djelo teatra apsurda i u otočkoj predstavi ostalo je remek-djelo. S ponekim nenametljivim ustupkom kazališnoj konvenciji, ali i nakon dvije prospavane noći i dalje tvrdimo – predstava je vrh!
M. Kostelac-Gomerčić
PRINT
