PLITVIČKA JEZERA – Dođu tako neka vremena kada netko postane predmet (medijskoga) interesa, dobro je ako je taj interes pozitivan, ali bude i onoga drugoga, negativnoga. Tako je ovih dana Nacionalni park Plitvička jezera upao u taj negativni medijski interes, počelo s nesrećama oko selfija (kao da za to nije kriva luda glava, a ne javna ustanova), pa najavom zabrane japanki, da bi poput bombe hrvatskim medijskim prostorom odjekivale vijesti kako će UNESCO izbrisati ovaj park s popis svjetske baštine.
Što će to eventualno 'doći glave' Plitvička jezera? Dvije su kao krupne stvari, jedna je enorman broj posjetitelja koje ovaj park ne može dnevno 'probaviti', a drugi je mnogo ozbiljniji a to je prekomjerna gradnja u parku.
Prvi problem je lako rješiv, poznato je u svijetu da ima nacionalnih parkova u kojima se ograničava broj dnevnih posjeta, pa komu milo komu krivo, odnosno da se posjetitelji moraju ranije najavljivati, bezecirati termin i onda posjetiti takvu destinaciju. Recimo da je taj problem rješiv 'preko noći'. Bilo je ravnatelja ovog parka koji su to kanili sprovesti, no otpora je bilo još više, kao i drugdje u Hrvatskoj poslovni uspjeh se iskazivao brojkom posjetitelja. Možemo se lako sjetiti kada se na velika zvona oglašavalo da je NP Plitvička jezera posjetio milijuntni posjetitelj, koliko je to dana ili tjedana ranije nego lani ili prethodnih godina. Sad se pokazuje da je takva politika 'poslovna uspjeha' bila kratkovidna.
Mnogo veći problem je apartmanizacija Plitvičkih jezera. Gradnja kuća za odmor je poprimila nezaustavljive razmjere. Pored domicilna žiteljstva sve više je onih koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, traže parcele, dobivaju građevne dozvole i grade li grade. Niču kuće kao gljive poslije kiše. A područje ovoga nacionalnog parka nije preveliko, to je tek 300 četvornih kilometara, s tim da je većina područja za gradnju apartmana 'neatraktivna', svi hoće graditi čim bliže jezerima. U tome i jest problem. A taj problem ne može riješiti sam park, nadležnosti za građenje su negdje drugdje, nacionalni park malo tko što pita. No rezultat je porazan i prijeteći. I tako dok vlada 'zlatna groznica' apartmanizacije Plitvičkih jezera, atraktivnost lokacije pada, nezaustavljivo pada, a ako park izgubi status UNESCO-ve zaštite, svakako da će polagano padati i interes za jezera, postajat će to vremenom prosječna destinacija, slična mnogima drugima, ali koga to briga. Čak s jednoga ministarskog mjesta moglo se čuti da ako park izgubi status da će se to tek neznatno osjetiti na broju posjetitelja. Treba li ovomu više ikakav komentar?
M. Kranjčević
PRINT
