KOMPOLJE - Razlog ovom sučelnomu razgovoru (interviewu) s don Anđelkom Kaćunkom, kompoljskim župnikom i upraviteljem župa u Brlogu i Vratniku (podredno i Crnomu Kalu) je njegova prava mini-obljetnica. O čemu se radi? Don Anđelko će u kolovozu ove godine navršiti pet godina župnikovanja odnosno upravljanja navedenim župama. Ali to nije sve, to je njegovih prvih pet godina da je uopće župnik, bez obzira na dužinu svećeničkog staža, koji nije tako malen.
Kako je ovaj sučelni razgovor malo poduži, uredništvo portala GlasGacke.hr odlučilo se objaviti ga u tri dijela. Evo prvog dijela.
Don Anđelko, pet je godina što ste župnik. Nije to neki jubilej, svećenici Vaših godina možda su već i zaboravili početak svoga župnikovanja. Osjećate li se zbog toga mlađe?
- Zapravo, kad malo bolje razmislim – osjećam se stalno jednako mlad, što me već polako počinje zabrinjavati jer primjećujem kako ljudi oko mene stare… (smijeh). Pitanje vam je i simpatično i 'nezgodno'. Prvo, vraća me na početak moje župničke službe prije pet godina, jer prvi župnički dekret u 57. godini života i 33. godini svećeništva, kao kod mene, doista je rijetkost. Drugo, budući da sam bio bez ikakva iskustva u vođenju župe kao župnik – što, za razliku od onoga kako to narod obično zamišlja, nije nimalo lagana služba! – doista sam se iskreno molio Bogu, baš poput mladoga kralja Salomona: Gospodine, ti znadeš da ja u ovoj službi nemam nikakva iskustva. Zato 'podaj svome sluzi pronicavo srce da može razlikovati dobro od zla i upravljati tvojim narodom!'. Tu molitvu često sam ponavljao tijekom ovih pet godina. Možda je u tome tajna moje 'mladosti', kao i 'nezgoda' Vašega pitanja … (opet smijeh).
Kakav je osjećaj kada svećenik postane župnikom? Je li to osjećaj određene slobode: svoja župa, svoji vjernici, svoj raspored dužnosti? I k tomu valja pridodati – svoja odgovornost prema župljanima, naravno i prema hijerarhiji. Sam svoj gazda. Ili je bolje biti 'druga violina' (kapelan, vikar)?
- Prvo što bi mi palo na pamet kao odgovor na ta pitanja prije nego sam postao župnik bila bi dosjetka starijih kolega koju sam zapamtio iz vrjemena studija i kojoj smo se 'smijali kao ludi' - a to je pojam 'župnik', ali kao kratica (Ž.U.P.N.I.K.) sa značenjem: žrtva užasne podređenosti narodu i kuriji! Sada, međutim, s petogodišnjim župničkim iskustvom mogu reći da je to razdoblje i ta služba meni – poseban Božji dar! To je neopisivo lijepo iskustvo, također veoma važno za ostvarivanje sebe u temeljnom poslanju koje je Bog usadio u ljudsko biće, a to je roditeljstvo. Naime, u župničkoj se službi svećenik u punini može ostvariti u tzv. 'duhovnom očinstvu', jer 'rađa', odgaja, podiže, upućuje u život … svoju duhovnu djecu. Posebno je to snažno i doživljajno kada svećenik ostane duže (ne valja predugo!) na župi pa tijekom njegove službe stasa više generacija. No danas je to rijetkost, jer smo i mi postali 'mobilni' – zbog brzih promjena i potreba 'na terenu' češće dobivamo 'prekomandu'.
No dobro, budući da je u Vašem pitanju više pitanja, i u njima nekoliko ključnih pojmova, na prvo sam odgovorio pa idemo po redu dalje. To što sam rekao odnosi se na OSJEĆAJ, a dodat ću samo da na svaku novu službu dolazim bez ikakva 'osjećaja', tj. ne treba mi dugotrajno navikavanje pa nastojim brzo 'snimiti situaciju' i pokušavam uvoditi ono što nedostaje. Drugi važan pojam Vam je SLOBODA. Ona je u župničkoj službi najmanje u svezi s pojmom GAZDA (premda se u smislu da svećenik bude u župi 'paša', 'boss', 'šerif', 'faca … lako može zlorabiti), nego, kao i općenito u životu, najjače je odnosno bilo bi potrebno da bude povezana s pojmom ODGOVORNOST. Upravo se tu u pravom smislu pokazuje koliko je zahtjevna i ozbiljna svećenikova župnička služba – kao i to koliko je lakše biti kapelan, župni vikar (pomoćnik)… Možemo to pojasniti malko priprostom usporedbom: nije svejedno voziti pun kamion krumpira i pun autobus ljudi! U oba slučaja vozači su odgovorni svome gazdi, ali vozač autobusa je u svojoj savjesti odgovoran i pred tim ljudima, i pred njihovim obiteljima, i pred narodom, i pred Bogom … Tako je i župniku – premda je naša služba također velika radost! - ljudi ne mogu shvatiti koji je teret obveza koju mi preuzimamo…
Konkretno, ja imam tri župe – one nisu velike, ali je lakše voditi jednu veliku tvrtku nego tri male, jer svaka od njih traži brigu na svima važnim poslovima, a to su: osmišljavanje, planiranje, organiziranje, marketing, izvedba itd. raznih programa tijekom cijele godine. Nažalost, to je upravo ono što nisam praktično učio na teologiji, a zapravo je najvažnije za nas 'na terenu'. Danas se taj fenomen, primjenjiv za svaku organizaciju pa i župu, izražava stranim riječima: lidership, management, komunikacija… Moram reći da mi je u tom smislu bio koristniji studij i praksa novinarstva. Svakako, vrlo brzo sam podpuno sâm bez ičije pomoći naučio da su za župnika najvažnije tri stvarnosti: 1. ljude voljeti, 2. za njih moliti, 3. s njima biti, jesti i piti! Eto, već sam ovo 'razvukao' pa da ne duljim, najgore mi je kad čujem komentar: 'A ča naš pop ima delat?!'. Zato stalno nosim papirić na kojem je desetak mojih svakodnevnih aktivnosti… Da zaključim, iz svega toga je očito da biti župnik ne znači samo 'odmašit mašu' pa 'mozak na pašu'!
Neki se uvijek iznova pitaju kako Vam je 'pao' prelazak iz metropole u tzv. provinciju, a jednako tako još uvijek ima onih koji ne shvaćaju zašto ste svojevoljno napustili ugledno kancelarsko mjesto u Vojnoj biskupiji i odlučili se na prelazak u Gospićko-senjsku biskupiju…
- Ne iznenađuju me ta pitanja, jer mnogi nikada nisu čuli iz mojih usta odgovor i objašnjenje - a mediji još uvijek ponavljaju stare laži i prikazuju snimke stare osam godina pa medijski neupućen narod misli da se to sve dogodilo 'jučer'. Zato, a najprije Vam hvala što ste istaknuli da sam napustio službu kancelara SVOJEVOLJNO (jer drukčije i nije moguće prijeći u drugu biskupiju!), po 'tisućiti put' ponavljam razlog mojega odlaska iz Vojne biskupije. Bilo je to u srpnju 2008. godine – gle, baš u ovo vrijeme prije osam godina! - nakon sudjelovanja na predstavljanju knjige Nives Celzijus 'Gola istina'. Zbog velikog pritiska raznih lobija na vodstvo Vojne biskupije 'da me ušutkaju' bio sam stavljen pred ultimatum: zašutjeti ili otići. A kako sam ja davno odlučio da – po riječi proroka Izaije – 'Sionu za ljubav ne ću šutjeti!' – nakon što sam biskupu Jezerincu priopćio da odlazim - pitao sam biskupa Milu Bogovića hoće li me primiti u svoju biskupiju, što je on je rado učinio. Tako sam došao u Gospić. A razlog za odlazak na predstavljanje spomenute knjige bio je H.I.R. – to je kratica koja znači 'humanizam', 'iluminacija' i 'reklama'. Prvo, htio sam 'odvaliti šamarčinu' licemjerima koji su u tjedniku Arena rado čitali izvadke iz njezine buduće knjige a pljuvali je kao 'starletu' ili 'štracu'. Njihovoj ('toploj') braći među kršćanima htio sam posvijestiti da je i za nju Isus prolio svoju krv! Drugo, nastojao sam već tada na sve moguće načine 'izići iz sakristije' – što papa Franjo sada traži od svih! – i kao svećenik ući ter unijeti svjetlo blagoslova u prostore u koje nikad ne će zaći ni jedan biskup ni većina svećenika, jer se ne žele 'spuštati tako nisko'. Zato ističem da sam preteča pape Franje u Hrvatskoj… (smijeh). Treće, znao sam da će to imati golem medijski odjek i da ću nakon toga, dajući izjave za mnoge medije, često moći 'saditi svoje cvijeće u tuđem vrtu'! Eto, sapienti sat (a blenti ni budilica!)… (opet smijeh). A Isus bi rekao: 'Tko može shvatiti, neka shvati' (Matej 19,12).
Kompolje je malena župa, ni po čemu se ne izdvaja od niza drugih. Hrvatska javnost vjerojatno nije ni znala gdje se nalazi, vjerojatno je smatrala (možda još uvijek smatra) da je to 'Bogu iza nogu'. No, Vašim dolaskom i Vašom medijskom prepoznatljivošću to nije više tako. Za Kaćunka, a sada i za Kompolje, gotovo pa svatko zna. Pere li Vas zbog toga barem imalo taština, sve u stilu: gdje sam ja - nema provincije?
- Hvala Bogu nikada nisam osjećao ni taštinu, ni gorčinu, ni zluradost. Na svoj poziv i na svećeničku službu nikada nisam gledao svjetskim kriterijima – kao na karijeru. Do prelaska u Vojnu biskupiju, 1. prosinca 1999., ja sam godinama bio urednik uglednog i utjecajnog katoličkog lista 'MI', kao i direktor izdavačke djelatnosti udruge Hrvatski katolički zbor 'MI'. Javno sam polemizirao s mnogima uglednima osobama pa nisam u javnosti bio anonimac, ali sam se uvijek nastojao vladati jednostavno i nenametljivo, ali kršćanski suvereno, premda sam u pisanju njegovao specifičnu oštrinu koje su se neki čak bojali. U tom smislu doista sam se ponašao po rečenoj 'formuli' – gdje sam ja, nema provincije. S tim osjećajem uvijek sam mogao javno djelovati i sa Sljemena, i s Velebita, i s Mosora, i s Himalaje - puštajući onu poznatu o karavani i lavežu - pa sam i s takvim raspoloženjem rado došao u Gospić i poslije u ovu predivnu Gacku dolinu.
Nastavak sučelnog razgovora nastavlja se sutra.
Razgovor vodio: M. Kranjčević
PRINT
